Većina je zaokupljena negativnim mislima. Prekinimo sjediti prekriženih ruku. Ništa nećemo postići mireći se sa ‘’sudbinom“, jer je ona u našim rukama!

Poštovani čitatelju, u ovoj kolumni neću govoriti o (nužnim) političkim promjenama. O tome drugom zgodom. Sada ću se osvrnuti na daleko važnije promjene u nama s pitanjem: Jesmo li spremni za suštinske promjene i koja je pretpostavka za mijenjanjem sebe i svijeta oko sebe?

‘'Nova mora ćeš otkriti tek kad stekneš dovoljno hrabrosti da iz vida izgubiš obalu"(Nepoznati autor)

U životu sam najviše naučio od najranjivijih skupina i/ili prezrenih na svijetu. Oni trebaju postati naše lučonoše. Podučavaju nas kako se nikada ne treba predati. Odvažnost nije (samo) vrlina ‘'velikih" nego i hrabrost ‘'malog čovjeka". Ostajemo ‘'malima" samo ako se zadovoljavamo ostvarenjem svojih sebičnih poriva. Većina je zauzeta sobom s pitanjem zašto baš meni, a ne reagiraju na društvene aspekte koji su odredili pojedinačne sudbine.

E. Clever je pred suvremenim čovjekom ostavio izravnu dilemu ‘'Ili si dio problema ili dio rješenja". U razgovorima s ljudima koji mi se obraćaju sa (svojim) problemom, prvo ih upitam: ‘'Što predlažete"!? Ukoliko izostane odgovor, dalje ne razgovaram.

"Naš je život u svakom trenutku i iznad svega svijest o tome što možemo učiniti" (J. O. Gasset)

Kad smo učvrstili namjeru za promjenama, tada ne možemo pristati na puzanje pred onim tko ima loše namjere. Ima nade ako shvatimo da moramo ići ‘'uz vjetar", a ne se miriti da je sve (ped)određeno. To možemo ostvariti samo ako se ne zadovoljavamo svakodnevnim preživljavanjem, dužničkim ropstvom, prosječnosti i šutnjom na sve (brojnije) deformacije.

Većina je zaokupljena negativnim mislima. Prekinimo sjediti prekriženih ruku. Ništa nećemo postići mireći se sa ‘'sudbinom", jer je ona u našim rukama.

Jesmo li se pomirili? Jesmo li zaboravili činjenicu da su djeca jedini kapital i smisao života? Ona su smisao života i zalog budućnosti. Sjećam se djetinjstva kada me otac na kraju (svakog) dana pitao: ‘'Sinko što si danas učinio dobro za sebe i druge?" To me pitanje tada iritiralo, a kasnije sam shvatio dubinu očeva upita.

U tom, za druge, nevažnom pitanju otkrivam ‘'ključ" za bolje sutra. Upitajmo kako smo i na što ‘'potrošili dan" lli smo ga učinili drugačijim, boljim za sebe i svijet oko sebe. Neka nam to pitanje bude putokaz života.

Albert Einsten je rekao: ‘'Dan u kojem ništa ne naučite uludo je utrošen dan"

Nema mirenja sa sudbinom

Slučajnost je izmišljena riječ da bi se njome prikrila značajnost poveznica između činjenica, ljudi ili događaja. Ovom definicijom želim ukazati da sudbina čovječanstva kao i svakog pojedinca nije stvar slučaja! Imam stalni izazov u pronalaženju poveznica između činjenica, ljudi različitih svjetonazora te događaja; između kojih, samo prividno ne postoji povezanost.

‘'Jeste li ikada zastali kako biste pomislili da za sve što vam se događalo u životu postoji određeni razlog"? (John Marks Temeplton)

U sveopćoj krizi nema mirenja sa sudbinom. Situacija se može izmijeniti samo ako svi to želimo. Sudbina je u našim rukama, kada se odučimo za promjene. Želimo se miriti s činjenicom da su mjesto hrabrosti, kritičnosti, kreativnosti, snošljivosti, odgovornosti, miroljubivosti, iskrenosti, poniznosti i nade došli beskičmenjaci, kritičari svega postojećega, nasilnici, imitatori, ljenčine, zavisni, samoljubivi, neiskreni, pohlepni i ljudi bez ideala? Je li to nazivamo slučajnošću? Sve vlade su ‘'produžena ruka„ korporatista'', a ‘'vatrogasne mjere" su ispred preventivnih programa, kao posljedice nebrige za djecu i mlade, obespravljenih i ljude treće životne dobi.

Ono što u životu većine ljudi izgleda kao problem vidimo u njihovim odgovorima na pitanje tko je nametnuo taj problem, iz čega se doznaje postoji li spremnost na promjene sebe i svijeta oko sebe.

Prepustiti se pitanju zašto se baš to sve meni događa, znači dati se u ruke drugima da odlučuju u naše ime. Kome odgovara činjenica da ljudi postaju „svjesno robovi", da su djeca i mladi „meta" medijskih manipulatora i kome odgovara da živimo u vremenu „diktature relativizma" (Papa Benedikt), s posljedicom gdje sve ima cijenu, ništa vrijednost?! Najveći problem je ako nismo spremni na za promjene. Promjene su nužne jer svijet potresaju sve dublje podjele, dirigirane revolucije i nemiri. Korporatisti nude izbor da živimo u iluziji poretka kao pretpostavke reda, a anarhisti u iluziji kaosa kao pretpostavke ‘'redu".

Nered je (jednima i drugima) u strategiji dirigiranog kaosa. Moramo se suprotstaviti nametnutom svijetu konzumerizma i strategiji korporatista s „četiri koraka do prokletstva". Za male narode i prezreen na svijetu, o čemu sam ranije pisao). Možemo biti optimisti kada imamo jasno postavljene ciljeve. ‘'S kakvom se god situacijom u životu suočavali možemo stvoriti pozitivno iskustvo. Kako? Zahvaljujući moći izbora" (Tempelton). Na nama je konačna odluka, a ne na vladarima kaosa koji suptilno šire ideju da izlaza ima.