Iskreno rečeno, repertoar minulog festivala u potpunosti me je odvikao od standardno lošeg kinoprograma pa sam i ovaj tjedan odlučio posvetiti prostor jednom festivalskom laureatu kojeg (nažalost) nismo imali prilike pogledati u sklopu'našeg' Film Forum festivala. S druge strane, napokon se ukazao jedan naslov posrnule talijanske kinematografije o kojem se da razglabati. Našu pozornost ovaj tjedan imaju legendarna braća Taviani.

Cesare Deve Morire (2012)

Režija: Paolo, Vittorio Taviani

Uloge: Cosimo Roga, Salvatore Striano, Giovanni Arcuri, Antonio Frasca, Juan Dario Bonetti, Vincenze Gallo, Rosario Majorana...

Žanr: Drama

Trajanje: 76 min.

Kao i svake godine, kazališni redatelj Fabio Cavalli (glumi samog sebe) stigao je u Rimsku kaznionicu Rebibbia s namjerom da angažira zatvorenike u kazališnoj ekranizaciji Shakespeareovog 'Juliusa Caesara'. Za podjelu uloga Cavalli je organizirao standardnu audiciju u kojoj je dobrovoljcima odredio podjednake glumačke zadatke. Nakon podjele uloga trebalo je započeti sa višemjesečnim probama...

Nakon petogodišnje pauze, braća Taviani su se vratila u velikom stilu! To bi možda i bila istina ako bismo sudili po festivalskom uspjehu (Zlatni Medvjed, Berlin) njihova posljednjeg filma, no istina je nažalost poprilično razočaravajuća.

Štovateljima talijanske kinematografije itekako je poznat opus legendarne braće no ako i niste čuli za njih, spomenut ću samo da će iduće godine biti obilježeno punih 50 (!) godina njihova rada na filmu (bilo da govorimo o scenarističkom ili redateljskom radu). Široj publici će u sjećanju ostati ponajprije njihovo remek-djelo 'La Notte Di San Lorenzo'(1982) no valja svakako spomenuti i njihove podjednako dobre uradke poput 'Padre Padrone'(1977), 'Kaos'(1984), 'Allonsanfàn'(1974) ili 'Good Morning, Babylon'(1987).

Socijalna osviještenost (često usporediva sa radom Pier Paola Pasolinia) bila je oduvijek prisutna u njihovim filmovima, a takvom ideologijom prožet je i ovaj film. Naime, poruka braće Taviani vezana uz ovaj film namijenjena je najzigriženijim pojedincima koji zatvorenike uspoređuju sa zvijerima koje ni u kojem slučaju ne zavrjeđuju drugu priliku. 

U želji da poruka pobornicima takve ideologije bude što snažnija, braća su uloge podijelila stvarnim zatvorenicima koji su na impresivan (a ujedno i realan) način demonstrirali svu snagu Shakespeareovog djela o moći, izdaji i nasilju.

Sniman (u većem dijelu) crno-bijelom tehnikom, ton filma je prožet kvazi dokumentarističkim stilom čemu (opet ću ponoviti) pridonose i realistične izvedbe samih aktera čiji su stvarni životi prožeti određenim segmentima samog djela. Scenaristički gledajući, film je često surealan pa s teškoćom možete razaznati kad se dijalozi isprepleću sa samim replikama kazališnog djela a kad akteri propituju vlastita (ne)djela.

Cijeli zatvorski kompleks često djeluje kao velika pozornica kojom zatvorenici uživljeni u svoje role koračaju ponavljajući svoje replike na čuđenje i zavist ostalih zatvorenika. Takav prikaz je u početku zanimljiv, no s vremenom postaje zamoran i suvišno teatralan.

Poput velikog broja kritičara i ljubitelja filma, moram priznati da unatoč hrabrosti ideologije koju braća Taviani promiču ovim filmom, 'Cesare Deve Morire' nije zaslužio priznanje koje mu je žiri ovogodišnjeg Berlinalea dodijelio. Najveća vrijednost samog filma ostaju fantastične role zavorenika od kojih su neki ostvarili i zapažene glumačke (Salvatore Striano) odnosno spisateljske (Giovanni Arcuri) karijere.

Uzevši u obzir čijenicu da talijanska kinematografija nije više niti približno kvalitetna kakvom je nekoć bila, treba ipak pohvaliti ovakve pokušaje kojom makar i stari majstori poput braće Taviani nastoje vratiti kredibilitet nekoć brilijantnoj filmskoj meki.