Sve vam mogu uzeti. Dođete do zida i ne znate kako dalje. Sve vam mogu uzeti. Banke vam sjedaju na račune, država uzima svoj dio, nemate novaca. Sve vam mogu uzeti. Sve, samo srce i dušu ne.

Došli smo do toga da je taj posve patetičan komad bića jedino što nam je ostalo. Kako je to kad slabašni vapaj za pomoć pronađe svoj put do ljudi, pokazala je Stephanie. Ovo petogodišnje dijete simbol je solidarnosti koju smo gurnuli negdje duboko u kutke boljih dana.

Ovaj mali plavokosi anđel našao se u situaciji da pruži ruku i zamoli za pomoć. Možete li zamisliti kako je teško malom djetetu objasniti da mama i tata nemaju dovoljno novaca za operaciju? Kako je teško tim roditeljima koji su naletili na zid i bili prisiljeni moliti za pomoć? Ne dao Bog nikome tolikoga zla.

Kako kuca zadarsko srce pokazalo se ovih dana. U grad se vratio, ono što se kaže, gradski šušur. Pomalo smo zaboravili kako ovaj grad ima ono što mnogi nemaju. Ima dušu i lijepo je ovih dana biti Zadranin. Lijepo je biti građanin ovog grada koji je nebrojeno puta pokazao kako stoji iza svojih ljudi u najgorim vremenima.

Poučeni lošim iskustvom samog življenja u ovakvoj državi, pomalo zaboravljamo kako je to biti čovjek, onaj koji kada treba pomoć zna zamoliti i onaj koji pomaže kada je potrebno. Začahurili smo se u svoje probleme i odbijamo tuđe ni ne saslušavši ih pravdajući se prezaposlenošću i neimaštinom.

A Stephanie? To je dijete ovih dana ujedinilo građane Grada i diglo na noge male ljude. Pomalo bez plana i programa, ljudi su željeli pomoći. Organiziralo se na sve strane sve i svašta, tko je htio pomoći mogao je. Ponovno je ta neorganizirana masa, kako je ljude koji su samo htjeli pomoći, nazvala jedna jedinka koju se ne zaslužuje zvati Zadrankom, pokazala kako nije važan način ako je cilj plemenit. A gdje ćete plemenitije od života?

Ana Rukavina je jednom poslala krik upomoć s mišlju kako samo želi život. Za nju je bilo prekasno, ali za 23 života koji su spašeni zahvaljujući hrvatskom Registru koštane srži njen je krik i lavina koju je pokrenula značila sve. Ne zanemarujte onaj glasić savjesti koji govori kako je biti čovjek najbolje što možete učiniti.

Na stranu tko je trebao što potpisati da bi ona otišla na liječenje u inozemstvo o trošku države, na stranu da se nijedan zadarski političar ovog ili onog uvjerenja od kojih se neku kunu u svoje ljudske vrline i političke uvjerenja koja im nalažu da pomognu ljudima, nije potrudio ni zucnuti o njenom slučaju, na stranu kako smo uopće došli do toga da smo ljudskom životu odredili cijenu i broji se u tisućama dolara, eura i ne znam ni ja čega. Na stranu sve to.

U državi gdje je bivši premijer na optuženičkoj klupi zbog niza afera i milijuna kuna, u zemlji gdje su glavne vijesti loše vijesti, u zemlji gdje je bitno tko je i kada bivšoj premijerki kupio kakav broš, u zemlji rastuće nezaposlenosti, osuđenih kriminalaca na vodećim položajima i u zemlji malih ljudi, ja glasam za Stephanie.

Odričem se ove i one vlasti, dosta mi je partizana i ustaša, puna mi je kapa te savršene Europe koje će nas navodno spasiti. Moj glas ide Stephanie i svim onim ljudima koji su i u ovim teškim vremenima odvojili koju kunu za život. I na kraju balade, uz ponos što sam Zadranka i sram me. Sram me u svoja četiri zida što je potrebno da jedan mladi život visi o niti da pokažemo kako smo zajedno jači.

Sramite se svojih bestidnih, grešnih želja i okrenite se oko sebe. Pogledajte koji komadić sebe možete dati za bolje sutra. Sve vam mogu uzeti. Ponos ipak ne. A ponos Grada su ovih dana ljudi. Ponos Grada je Stephanie. I za nju kuca zadarsko srce. Stephanie, tvoj Grad te čeka.