Što je snatrila ministrica Pusić najavljujući dostizanje europskog prosjeka? Moguće da je na umu imala buduće divovske projekte, kao što je to bila, recimo, izgradnja autocesta, pa je intenzivno sanjajući o Europi, računala na savjest pojedinaca...

„Do 2014. biti ćemo prosječno razvijena europska zemlja", u razgovoru za tportal i Osječku televiziju izjavila je ministrica Vesna Pusić- i ostala živa.

Naime, u nekom periodu do te godine, valjda će se dogoditi kakav fantastični filmski obrat, u kojem će naša država odjednom steći sve europske kulturne i političke stečevine.

Po izjavi ministrice Pusić, pretpostavljamo kako će u sljedeće dvije godine uskrsnuti sve hrvatske propale tvrtke, njihovo dugogodišnje sustavno uništavanje u korist džepa nekolicine u kratkom će roku prestati i tvrtke će se regenerirati, uprave će prestati ganjati recimo, supervrijedne nekretnine ili lokacije, te će nanovo zaposliti golem broj dosadašnjih radnika i upregnuti ih u nove proizvodne pobjede.

Također, ministrica možda računa i na činjenicu kako će se more izlišnih i ništavnih općina otrijezniti same od sebe, podići se na noge i reći: Ukinite nas! Naši prihodi ne pokrivaju niti plaće nas dvadesetak službenika na otprilike petsto stanovnika!

Nakon tog slavnog i hvalevrijednog ustanka, hrvatska će se Vlada lupiti po čelu i reći: Istina! Što svi ti načelnici, donačelnici, voditelji ureda načelnika, predstojnici ureda za proračune i financije, vijećnici i ini drugi, zapravo rade? Koliko svrsishodnih radnih sati u tjednu obave, za prosječnu plaću od pet tisuća kuna?

Nakon ovih, posve izglednih promjena koje će se dogoditi u roku od samo dvije godine, isto će se tako i izabrani u Sabor osvijestiti, pomisliti će da je vrijeme da se makar počne dolaziti na posao, a iskreno se nadamo da će u ovom kratkom periodu shvatiti da bi bilo dobro da se na tom poslu nešto konkretno i uradi. Neće im biti lako, jer, kome je stalo do aktivnog rada kad je bezobrazno potplaćen? Tako slutimo, da u moru promjena koje su pred vratima, ipak neće biti riječi o smanjenju plaća saborskim zastupnicima, a budući da će upravo oni vlastitim radom potaknuti gore spomenute promjene, to im nećemo zamjeriti.

Što je još snatrila ministrica Pusić najavljujući dostizanje europskog prosjeka? Moguće da je na umu imala buduće divovske projekte, kao što je to bila, recimo, izgradnja autocesta, pa je intenzivno sanjajući o Europi, računala na savjest pojedinaca, čvrsto vjerujući da novi projekti tako golemih razmjera neće poslužiti za njihovu osobnu dobit, pranje love i prekomjerno zapošljavanje tisuća znanaca. I znanaca od znanaca.

Još? Što se još zbilo u ministričinom snu? Koje su zemlje poslužile kao primjer? Možda Poljska, koja je izašla iz recesije prije negoli je u nju ušla? Analitičari smatraju da su za poljsko čudo zaslužne inteligentne monetarne i fiskalne politike i relativno mala zaduženost, a kao što je poznato, Hrvatska je od prvog, drugog i trećeg čimbenika poljskog čuda udaljena milijardu svjetlosnih godina.

Uzmimo za primjer Island. Zemlja koja je bojkotirala banke, stavljajući ispred njezinih interesa one svojih građana, u kratkom se roku domaćinstvima pomoglo opraštanjem dugova, naravno, sporazumom između vlade i banaka. Građani su na referendumu odbili pomaganje banaka, a ovakvim je raspletom postignuta likvidnost domaćinstava koji su prethodno bili prezaduženi.

U usporedbi s Hrvatskom, koje je baš nedavno poklonila 75 milijuna kuna poreznih obveznika spašavanju dviju minornih banaka, bez referenduma, bez ijednog logičnog razloga, osim činjenice da se kao i uvijek, sve radi na temelju prijateljstava, veza, utjecaja i premreženosti hrvatskih političara, tajkuna i mafijaša.

Koliko smo svjetlosnih godina udaljeni od islandskog primjera?

Možda ministrica Pusić zna nešto što mi ne znamo, pa je za skoriju budućnost pripremila neke od referenduma kakvi su se proveli na Islandu. Možda je čula da će naš vladajući vrh, kao i onaj u Mađarskoj, zaštititi građane s kreditom u švicarskim francima. Možda barata saznanjima da je ipak bespotrebno pumpanje kozmetičkog broja visokoobrazovanih koji ničemu ne služe i da njihov prekomjerni broj postaje dugoročna šteta.

Postoji mogućnost da je Vesna Pusić zavirila u zakone europskih zemalja, pa je tamo našla podatke da se u većini zemalja tolerira i mnogo više od jednog jointa, a da je u nekima od njih dopuštena čak i sadnja marihuane, biljke koja je u Hrvatskoj, zahvaljujući političarima i popovima, shvaćena kao direktan put do igle i komune.

Na kraju cijele ove priče, dolazimo do zaključka kako će naši političari u roku od dvije godine sanirati gospodarstvo, eliminirati korupciju, rasteretiti državnu kasu, pokazati bankama srednji prst, i - početi dolaziti na posao.

Dok se sve to najzad ne dogodi, hrvatski će narod sam od sebe, bez kampanja, propagandi, uloženog vremena i novaca, preobraziti svoj balkanski svjetonazor u onaj europski, pa će preko noći prestati gađati homoseksualce kamenjem, pljačkati turiste i slušati što ostarjeli svećenici u celibatu misle o seksu i samohranim majkama.

Osim toga, prosječni će pojedinac ipak pročitati jednu Krležinu knjigu u svom životu, posjetiti kakvu izložbu, a bez ikakvog vanjskog faktora uvidjeti će kako se kvalitetno mogu provoditi dani i bez višesatnih boravaka u shopping centrima.

Za sve to neće biti potrebni kojekakvi zdravstveno-građansko-financijsko-kulturni odgoji, nego eto, treba se strpjeti i pričekati 2014., godinu u kojoj će Hrvatska postati prosječno razvijena europska zemlja.