U posljednje vrijeme oprezno se krećem. Idem prema gradu korak po korak, stanem na semaforu, krenem, puštam ih ispred sebe, ne laktarim se, ako treba pomoći ću babi preći zebru, podići kolica mami ili tako nešto.

Put od kuće do grada ne traje dulje od 15 minuta, ali i to je sasvim dovoljno da svakodnevno svjedočim jednoj dražesnoj pojavi koja uzima maha posebno u zimskim mjesecima.

Zadar je ''studentski grad'', ali brate mili, penzionera ima najviše. I upravo oni su mi u posljednjih mjesec dana ''zapeli za oko''. Ne, ne palim se na 50 and over, ali primjećujem da tih jutarnjih 15 minuta koliko mi treba da dođem na Poluotok najmanje viđam mlade ljude, ali zato ne fali bakica i djedica.

Bakice se nerijetko gegaju u grupama od po dva do tri komada, a djedice su soleri. I tako mene svako jutro intrigiraju navike starijih pripadnika ''jačeg spola''.

Taj zvuk prepoznajem i na udaljenosti od 5 metara.

Krene iz dubine pluća, onda se bezbrižno širi jednjakom, dušnikom, vrag zna, nastavlja dalje do usne šupljine i HRAČ! probija put do... obližnjeg drveta? Ne, ne! Do asfalta! Do onog mjesta na kojem se treba naći noga svakog sljedećeg prolaznika. Pa tako i moja. I vaša.

Ja stvarno ne razumijem, i nikad neću razumjeti, kako te ljude nije sram? Što bi rekla mlađa populacija, kako im ''nije bed''?

Ne, uopće im nije bed.

Jer kako inače shvatiti ljude koji tako glasno hračkaju, pljucaju, pljuju, izbacuju obilnu količinu vlastitih izlučevina ravno pred nepoznate sugrađane, prolaznike, mlade, vršnjake, stare, muškarce, žene, djecu, djecu u kolicima, nezaposlene i zaposlene, pospane, budne, raščupane, ulickane...?!

Možda sam loše informirana? U prijedlogu Zakona o javnom redu i miru ne spominje se pljuvanje kao nešto što bi se sankcioniralo kao, primjerice, pišanje na javnom mjestu koje za to nije predviđeno, za što se može pljunuti (hahahah!) od 500 do 2000 kunica. Pljuvanje po zastavi ili slici kakvog političara, to je već opasno. Pljuvanje u žaru tučnjave na stadionu ili u sklopu kakve druge nasilne i općenito uznemirujuće akcije, plaća se, plaća.

U svakom slučaju, ne mogu doći policiji i reći da me uznemiruje glasno hračkanje na javnom prostoru i kretanje u cik cak od Voštarnice do Novih vrata.

Nismo mi Francuzi. Tamo, u jednom gradu po imenu Coulaines, 2009. godine gradonačelnik je zabranio pljuvanje, i to ne samo u javnosti. A sve u strahu od epidemije svinjske gripe. Pljucači u Barceloni, Singapuru ili Kansasu idu u zatvor.

Možete sad reći da se pravim finom damom. Pa što? Trebala bih biti imuna na neke stvari? Da ne ispadne da optužujem samo starce, pljuju i mladi, oni pljuju iz fore, iz zablude da su zbog toga Opake face. Ali ovih dana kraj mene hračkaju baš starci, pa sam se zato sada ''uhvatila'' njih.

Ima onih koji to obavljaju diskretno, nečujno, u kantun, u neku zemljicu iz koje tamo u Radićevoj raste stablo. Ima onih koji se, dakle, ne čuju dok izbacuju slinu jer su ili prehlađeni ili im je jednostavno došla potreba... nemam pojma. Njih bi mogla i opravdati, s obzirom na postojanje onih koji pljuju prelazeći most, a znate kako preko mosta uvijek malo puše.

Pa radije bi da me galeb pogodi govancem s neba nego nečiji zelenkasti ispljuvak, manja je vjerojatnost zaraze. Praznovjerni bi mi rekli da se u tom slučaju ne žalim, jer galebov bijeli ''poklon'' nosi sreću. Hm, hm! A to su oni koji, kada im crna mačka presiječe put, pljunu jedan... dva... tri puta.