Joso Špralja, rođen 23. svibnja 1929. u kući preko puta Brkanovih u zadarskom Varošu, ondašnjem živom i bučnom središtu sitnih gradskih obrtnika, kao da je sudbinski bio predodređen postati zadarskim pjesnikom...

„Joso Špralja je prema rođenju, odgoju, fotografskoj izobrazbi i kreativnom izričaju, a najviše prema stvaralačkome postupku utemeljenom na  emocionalnoj povezanosti s rodnim krajem, autentičan zadarski fotograf", ističe njegov prijatelj i najbolji poznavatelj njegova djela Abdulah Seferović Sefi. On među ostalim ističe: „Cijeloga je života opsjednut Zadrom, morem, otocima i misterijem Žene.

Uz braću Brkan najznačajniji je zadarski fotograf i nezaobilazno fotografsko ime suvremene hrvatske fotografije. Ostvario je jednu od najblistavijih karijera hrvatskih estradnih umjetnika u inozemstvu. Josina emocionalna povezanost s rodnim Zadrom, njegov glazbeni korpus i stvaralačka reimaginacija povijesnih zadarskih prostora tvore jedinstven entitet u kojemu se brišu granice među fotografijom i slikarstvom, među naravnim i umjetničkim, među zbiljom i snovidom".

Rođen 23. svibnja 1929. u kući preko puta Brkanovih u zadarskom Varošu, ondašnjem živom i bučnom središtu sitnih gradskih obrtnika, kao da je sudbinski bio predodređen postati zadarskim pjesnikom. Rano se počeo izdvajati iz anonimne mase bosonoge varoške djece: „Uvijek sam bio dijete na svoju ruku ....  Dok su drugi po tržnici krali smokve, grožđe i lubenice, ja sam pravio brodove, crtao gradove, smišljao svoje prve skulpture" . Svijet mu je bio zatvoren u začaranom trokutu: dom obitelji Brkan - crkva sv. Mihovila - atelijer majstora Jeričevića. U obiteljskome domu Brkanovih, u kojem je i odgojen, vrlo je rano  postao opčinjen čarobnim svijetom umjetnosti, u sv. Mihovilu počeo je pjevati sa samo šest godina, a u atelijeru majstora Jeričevića učiti od majstora fotografske magije s jedva 13 godina. Često je govorio: „Brkanovi su bili moja akademija ... Odgojili su me i uputili me u umjetnički svijet ... Sve ono što sam postigao svojim fotografijama, osim prirodnog dara u sebi, mogu zahvaliti Brkanu".

Sudbina mu je već u ranoj mladosti odredila dvostruku ulogu u kreativnom stvaralaštvu. Istodobno, kada je 1942. počeo učiti fotografiju, njegovo se ime prvi put pomalja u kulturnoj kronici Grada. Zapažen je u povodu samostalnoga pjevačkog nastupu na svečanoj božićnoj misi u katedrali sv. Stošije . Tako rano očitovana pjevačka i likovna darovitost trajno je zacrtala područja njegova stvaralačkog zanimanja. U njemu se počeo raspaljivati kreativni nemir, koji ga neće nikada napustiti. Cijeloga života, čime god se bude bavio, što god bude doticao, sve će nastojati kreativno oplemeniti. „Ne znam odakle taj nemir u meni, ali ja naprosto moram stvarati ono što zamislim. Kada ne pjevam i sviram, ja slikam, modeliram, inoviram nove likovne tehnike, obrađujem stare umjetnine", izjavio je 1997. godine. Nažalost, ratne i ekonomske nedaće otežavat će mu i usporavati početni razvoj.

Po ulasku partizanskih jedinica u Zadar potkraj 1944., Špralja se priključio ratnoj Kazališnoj družini koja je s otoka stigla u Grad. Među članovima Kazališne družine bio je fotograf i pjevač Rudi Martinov., koji će postati Špraljin uzor. Već 3. prosinca priredili su predstavu u kojoj je Špralja pjevao arije iz Tijardovićevih opereta. U sličnoj je predstavi nastupio i 21. siječnja 1945. godine. Družina se uskoro spojila s ansamblom novoosnovanoga zadarskog Hrvatskog narodnog kazališta, a Špralja je nastavio rješavati svoju životnu dilemu - fotografija ili pjevanje.

U atelijeru Ratka Novaka nastavio je učiti fotografiju, a u Zadranina Ante Salvara (1898 - 1952), tenora Praške opere, pjevanje . Zaposlivši se 1950. u Znanstvenoj knjižnici, a potom u Arheološkom muzeju, postao je prvi profesionalni zadarski fotograf koji je radio izvan obrtničkoga atelijera. Radeći neposredno s umjetninama trajno je razvio osjećaj za umjetničku formu. Uz to, ugledni zadarski arheolog i konzervator Božidar (Darko) Vilhar (1921 - 1999) uputio ga je u keramičarski postupak No pjevanje nije mogao nikako zaboraviti. Godine 1951. nastupa kao solist u Tijardovićevoj opereti Spli'ski akvarel, koju su zajednički priredili glumci Narodnog kazališta, zbor Petra Zoranića i orkestar Gradske filharmonije. Tada se ponovno okreće fotografiji. Na nagovor slikara Jerolima Mišea odlazi studirati pjevanje u poznate profesorice Marije Borčić u Zagrebu, ali bez ičije materijalne potpore.

Od proljeća 1958. do ljeta 1961. redovito je snimao predstave tadašnjega Narodnog kazališta. Praktično je bio službeni kazališni fotograf. Na izložbi, priređenoj 1985. u povodu 40. obljetnice Kazališta, izloženo je čak 65 njegovih fotografija velikoga formata.

U travnju 1959. počinju pristizati prva priznanja za njegov rad : u Zadru na izložbi Fotografija u službi kazališta je nagrađen je drugom nagradom za Portret glumice. Skupina novinara Glasa Zadra (Narodnog lista) podijelila mu je nagradu za najbolju kolekciju. 1959. godina završila je u znaku fotografije: nagrađen je plaketom na tradicionalnom Salonu 20. listopada beogradskoga Foto-kluba, na kojemu je bilo izloženo 200 fotografija. Nagrađena fotografija pod naslovom Tvrdoglavci bila je prije toga, u lipnju, objavljena na naslovnici beogradske Foto-kino revije.

Uz braću Brkan, jedino se njegovo ime spominje u reprezentativnom katalogu izložbe Fotografija u Hrvatskoj 1848 - 1951 među imenima „tadašnjih najznačajnijih izlagača" iz Zadra. Priređuje izložbe u Zadru i drugim većim gradovima, a izložbom Akt u sklopu manifestacije „Čovjek i more", šokirao je javnost, a novine su pisale „unio je, ne samo s likovno estetskog, nego i sa  zasebnog, moralno etičkog aspekta, zanimljivu uzbunu u kulturni život grada". I politička i crkvena vlast izložbu je proglasila skandaloznom, nećudorednom i sramotnom. Pune 34 godine kasnije ta je izložba nazvana izložbom erotske fotografije, a za Špralju je rečeno da je „davnih pedesetih godina napustio Zadar poslije nesporazuma oko svoje prve tadašnje izložbe". No, u  pitanju su bili puno dublji razlozi.

Deset je godina nizao pjevačke i fotografske uspjehe, ali od toga nije mogao živjeti i prehraniti obitelj. Štoviše, izgledi za budućnost nisu bili nimalo sjajni. Zoranić je tonuo u letargiju, Klub kulturnih radnika Juraj Baraković prestao je djelovati, raspala se Filharmonija, a Narodnom kazalištu preostala je još samo godina - dvije do potpunoga kolapsa. Morao je nešto poduzeti. Još je u ljeto 1961. gostovao sa Zoranićem u Mostaru, gdje je izazvao oduševljenje, posebice svojom baladom Mene zovu bodulo a tada se uputio u Kanadu, u posjet šogoru Rudiju Martinovu. Nije se trebao dugo predstavljati da bi bio zapažen kao šansonijer i da bi požeo velik umjetnički i poslovni uspjeh. U Kanadi je ispisao bogatu i burnu pjevačku biografiju, dugu više od 20 godina, koja ide u red najblistavijih biografija suvremenih hrvatskih estradnih umjetnika i uspješnih poslovnih ljudi.

Cijelo to vrijeme fotografija je, dakako, bila zapostavljena. Ali, nije keramika. Progonjen vječnim stvaralačkim nemirom, upisao je studij keramike i kiparstva na Ontario College of Art ... Već 1968. samostalno je izlagao u Jack Pollock Gallery u Torontu Kako su koncertne turneje s vremenom bivale kraće i rjeđe, to je obiteljski restoran for rich and famous u Torontu sve više pretvarao u atraktivnu likovnu galeriju i koncertnu dvoranu.

Po konačnom umirovljenju i povratku u rodni Zadar, tražeći pogodnu lokaciju za galeriju, dobio je na uporabu Mali arsenal, kojemu je sa sjeverne strane, prema nacrtima arhitekta Ive Bavčevića, prigradio stambeni prostor. Slučaj je htio da su arheološka istraživanja, provedena tijekom gradnje, otkrila duboko pod zemljom dio nepoznatih ostataka srednjovjekovnoga obrambenog kaštela. Ondje je smješten radni prostor, u kojemu se, kao u kakvu alkemičarskom laboratoriju, miješaju staro i novo, prošlost i sadašnjost, mašta i zbilja. A sve to u neposrednoj blizini negdašnjega Buratova fotografskog atelijera, koji se nalazio s druge strane Perivoja Gospe od zdravlja.

Njegova neiscrpna znatiželja i veliko zanimanje za ostale medije proširila je njegov stvaralački izričaj, pa se tako počeo baviti i kolažom, fotografijom u boji, itd. I tako sve do danas : red fotografije, red slikanja, red pjevanja, red modeliranja, red ugostiteljstva, pa sve ispočetka.

A svega toga možda i ne bi bilo da nad njegovim burnim stvaralačkim avanturama donedavno nije bdjela supruga Angiolina, njegov tihi i samozatajni anđeo čuvar.

Sretan 84. rođendan Josi Špralji želi Matica Zadrana, želeći podsjetiti kako je svestrana i bogata stvaralačka aktivnost Jose Špralje vidno obilježila umjetnički i kulturni identitet grada Zadra u posljednjih 60 godina. I još uvijek obilježava. Idućeg mjeseca nastupit će na velikoj fotografskoj izložbi Prijatelji mora, koja je u okviru festivala Rovinj Photodays posvećena umjetničkoj fotografiji Jadrana pedesetih godina prošlog stoljeća.

Abdulah Seferović

Milenka Gregov Bukvić, predsjednica Matice Zadrana