Nezaboravni prizori i likovi iz filma još mi uvijek ubrzano i zvrkasto trče pred očima. Očekivao sam puno, dobio puno više. Andersone, moj novi naklon do poda!

Svi mi imamo neke svoje favorite, ljubimce, idole, nazovite to kako želite no, meni osobno se u posljednjih 10-ak godina iskristaliziralo tek nekoliko imena od kojih sa svakim novim filmom očekujem nove salve oduševljenja s kojima ih mogu trijumfalno postaviti na godišnju ljestvicu najboljih filmova.

Jedno takvo ime nije svačiji par postola (žargonski rečeno) pošto njegov uvrnuti stil sa čudnim, pa čak i nerijetko bizarnim likovima stvara konfuziju široj publici. Njegovo ime je Wes Anderson a voljeli li ga ili ne, nikako ne smijete propustiti njegov najnoviji film.

The Grand Budapest Hotel (2014)

 

Režija: Wes Anderson

Uloge: Ralph Fiennes, Tony Revolori, Adrien Brody, Willem Dafoe, Jeff Goldblum, Saoirse Ronan, Edward Norton, F.Murray Abraham, Mathieu Amalric, Jude Law, Harvey Keitel, Bill Murray...

Žanr: komedija

Trajanje: 100 min.Diveći se statui svojeg omiljenog pisca znanog kao Autor, mlada djevojka započne čitati knjigu u kojoj tad još mlad pisac (J. Law) upozna Zeroa Mustafu (F. Murray Abraham), vremešnog vlasnika sad već derutnog, a nekoć nadaleko poznatog i slavnog hotela Grand Budapest.

Zero piscu započne pripovijest o slavnim danima, elitnog hotela smještenog u planinama nekadašnje republike Zubrowke i događajima koji su se tamo zbivali dok je on bio tek mladi potrčko (T. Revolori) a hotelom je upravljao neponovljivi Gustave H. (R .Fiennes)...

Pišući ovaj osvrt, danima nakon samog gledanja filma, još uvijek ne mogu skriti cerek s lica.

Nezaboravni prizori i likovi iz filma još mi uvijek ubrzano i zvrkasto trče pred očima. Očekivao sam puno, dobio puno više. Andersone, moj novi naklon do poda!

Prvomajski praznik, večernja premijera u kinu, slabo, jadno ispunjenom kinu.

U toj se dvorani ne prikazuje novi nastavak Spider-Mana, skupocjeni promašaj Johnnya Deppa ili neki treći hollywoodski 'poluproizvod'.

Film koji se prikazuje ima neko čudno ime, glumci manje-više poznati al' to mnogima nije dovoljno, ispiranje mozga pustim TV najavama, spamovima na portalima dnevnih novina u ovom slučaju je izostalo, pa tako i publika koja takvim najavama nerijetko i bude 'kupljena'. Došli su oni koji znaju što će gledati, oni koji će sa ogromnim osmijehom izaći vani ne žaleći novac i vrijeme koju su zauzvrat dali.

Dovoljan je bio šaroliki uvod, tek nekoliko kadrova popraćeno čudnom, zabavnom i gotovo hipnotičnom glazbom koja neodoljivo podsjeća na našu klapsku i lagano mi se počeo stvarati osmijeh na licu, osmijeh zadovoljstva. Uslijedio je pravi show, onakav kakav mogu kreirati samo pravi autori a Wes Anderson to jest. Ono što me ponajprije fascinira kod Andersona jest to da on ima stil, stil od kojeg ne odstupa kroz cijelu svoju karijeru, no, što je najznačajnije on taj stil ne ponavlja u klasičnom smislu, on ga sa svakim filmom nadograđuje, uljepšava, čini boljim.  

Anderson je inspiraciju za scenarij ovaj put pronašao u djelima iznimno popularnog austrijskog pisca davnih 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća Stefana Zweigea koja su mu pomogla zakoračiti u svijet europske arstokracije. Iskarikirati svijet istih i obojati svim mogućim kolorima.

Dodati dašak misterije i trilera jedne Agathe Christie, začiniti gegovima na tragu klasične slapstick komedije pa čak nerijetko i crtića i natrpati brilijantnim dijalozima i dosjetkama.

'The Grand Budapest Hotel' nam se servira poput višeslojne torte ili čak i standardnog restoranskog menija, podjeljeno u poglavlja, jela ako želite, ispunjena nebrojenim detaljima koja vas lupaju u oči brzinom kung-fu udaraca.

Anderson niti jednog trena ne želi svoje likove a tako ni gledatelje lišiti osjećaja iluzije pa se tako ni ne čudite kartonskim kulisama i maketama nečeg što ni najbolji kompjuterski efekti ne bi učinili stvarnijim.

Ovo je jedan sasvim poseban svijet a Andersonu u dočaravanju istog kao i uvijek pomažu 'njegovi' redoviti glumci koji se iz filma u film polako stvaraju u pravu malu' Andersonovu' glumačku vojsku. 

Ipak, bez obzira na prave male glumačke bravure Dafoea, Goldbluma, Brodya, Keitela ili primjerice neprepoznatljive Tilde Swinton u upečatljivom cameu, prave zvijezde su nikad bolji Ralph Fiennes i gotovo nepoznati Tony Revolori.

Spomenuti dvojac je jednom riječju 'čudestan'! Interakcija između njih dvoje u izmjeni gegova vrši se munjevitom brzinom i s nostalgijom me podsjetio na genijalnost legendarne braće Marx.

Gospodine Anderson, uspjeli ste nadmašiti samog sebe! Znam da mnogima neće biti smiješno, kvragu, ukusi su različiti, no ipak mislim da bi bila prava šteta da ne pružite novu pa možda čak i prvu šansu upoznavanja sa radom ovog izuzetnog autora koji je po mojem skromnom mišljenju suvereno izborio visoku poziciju na ljestvici najboljih ostvarenja ove godine.