S obzirom na to da sam već neko vrijeme boravio u Pekingu koji sam počeo osjećati kao nešto svoje i kako se bližio moj odlazak u Hangzhou, ostalo mi je vrlo malo vremena da posjetim Čudo, Zid, The Wall...

Malo vremena jer bi mi iz Hangzhoua Zid bio predaleko. Biti u Pekingu i ne otići na Zid bilo bi otrpilike kao da ste dobili 10 milijuna eura na lutriji. I onda bacilli srećku u ocean.

I tako sam se hrabro odlučio, uz smjernice dragih ljudi - cimera Saše, njegove supruge Dušice koji su u Pekingu već starosjedioci i Vladana, mojih dobrih prijatelja iz Lebana i Rače u Srbiji, kojima zapravo dugujem što je adaptacija prošla bezbolno, zaputiti sam na Kineski zid jer su oni u to vrijeme imali treninge, a ja sam dobio slobodan dan kako bih se spakirao za moj novi dom.

Ukrcao sam se na metro stanici Huilongguan u vlak linije 13, koji me izgledom a i mirisom podsjetio na staru ZET-ovu Trinaesticu s okretištem na Kvatriću, koju sam često koristio dok sam vodio treninge u Ciboninoj školi košarke za vrijeme studija u Zagrebu.

Četrdeset minuta kasnije vlak je ušao u metro stanice Xizhimen s koje se kretalo prema Zidu. Saša mi je samo kazao da idem tamo gdje ima mnogo ljudi, usput spomenuvši da je naziv vlaka "Z".

I stvarno, nakon prolaska kontrole i ulaska u peron golema gužva. "Evo me, to je to" - pomislim jer sam se od pustih kineskih naziva pogubio, a engleski - ne treba posebno napominjati, ne zna nitko.

Svi oni koji su pročitali moju prošlu priču, znaju da sam spominjao supermoderni vlak koji juri 300 kilometara na sat i vozi na liniji Bejingnan-Ningbo. E, ovaj mu je sušta suprotnost, da ne kažem antipod, ne samo po brzini nego i komforu. Nema numeriranih sjedala pa je čovjek primoran koristiti parolu proizišlu iz nekih drugih vremena, a glasi "snađi se druže".

Kako ipak nisam drug, svoje sam mjesto pronašao na podu, uz nekoliko Kineza vjerojatno iz drugih dijelova zemlje koji su isto došli posjetiti svoje Čudo. Prvi put. I tako su se oni cijelo vrijeme zagledavali u čudnovatog bijelca na podu vlaka, smiješkajući se i razgovarajući međusobno.

Pred kraj vožnje su se okuražili i upitali me za zajedničku fotografiju. Malo sam ostao iznenađen, ali nasmijao sam se i spremno pozirao sjetivši se kako i mi njih u čudu gledamo kad ljeti posjete naš Grad. I kako su nam simpatični. Usput, kineska delegacija koja je posjetila Zadar ovaj mjesec je upravo iz pokrajine gdje živim i radim trenutno.

Slučajnost?

Nakon sat vremena lagane i "ugodne" vožnje kroz prozor sam ugledao jedan od najnevjerojatnijih prizora u životu, ono o čemu sam dosad samo čitao u knjigama i gledao na televiziji. Veliki, neponovljivi, kao iz neke bajke - Zid. Nikad čovjeku nije jasna impozantnost Kineskog zida, dok ga ne vidi.

Prošli me trnci, uzvitlalo se u meni, stislo u grlu kao da ću zaplakati. Cijela povijest i kultura drevne civilizacije u veličanstvenom pogledu. I sve to leži predamnom, kao na dlanu.

Dakle, sve sam to vidio iz vlaka koji ubrzo ulazi na željezničku stanicu Badaling. Ime je pisalo na kineskom tako da nisam razumio gdje sam. Tad sam shvatio koliko je bio dragocjen savjet mojih cimera da pratim gomilu. Doduše i dva Kolumbijca, koji su me pitali jesam li čitao Marqueza, ali me nisu pitali volim li droge, otkrili su mi da sam na pravom mjestu.

Prateći taj nepregledan svijet došao sam do Njega. Dug 8.852 kilometra, Kineski zid je zapravo skupina obrambenih zidova s fortifikacijama koji se proteže po Sjevernoj Kini. Vjerojatno znaju svi, ali svejedno ću napisati - Kineski zid je najveća građevina na svijetu.

Nakon plaćenog ulaza od pedesetak kuna odabirem stranu na kojoj sam primijetio manje ljudi. Pomislih da je strmija, a i nije mi se gužvalo više. I bio sam u pravu, samo je ne bih preporučio starijima.

Kad se konačno stigne do završne točke tog dijela stoji znak da se dalje ne smije, a u daljini je nepojmljivo golem, nepregledan... A ispred Zida dućani, suvenirnice i prodavaonice certifikata kao dokaz da ste bili, jer treba to Čudo i unovčiti.

Naime, ono što sam dosad naučio o Kini jest da će svaka roba pronaći svog kupca. Ali baš svaka.

I kako me znoj već lijepo isprobijao jer je cijeli izlet zapravo bio dobar trening, a i shvatio sam da sam se tjelesno dosta zapustio, bilo je vrijeme za povratak na startnu točku i nakon toga kući.

Pjevajući. Mislim u Hangzhou, ne kući.