Ako je Zadar grad košarke, bar nekad bio, onda je Kina zemlja košarke. U Kini je ta nama toliko draga, predivna igra iznimno popularna, najpopularniji sport, iako, treba biti iskren, nisu baš neki košarkaši.

Popularnost je stekla isključivo zaslugom managementa NBA lige jer je američki marketing inteligentan, osmišljen i plasiran na prava mjesta. Na svakom kantunu dresovi LeBrona, Stepha Currya i Duranta, a malo koje dijete na treningu nema Jordanke ili Bryantice i to im je jako važno.

Dvorane, kao i kompletna sportska infrastruktura je vrhunska i u ova dva mjeseca koliko sam na poziciji koordinatora kampova i glavnog trenera u Američkoj akademiji pri Kineskom košarkaškom savezu, nemam niti jednu zamjerku na uvjete.

Ali (there is always some "but"), dvorane, kao i igrališta oko njih, namijenjena su djeci imućnijih roditelja jer ovdje ne postoje standardne škole košarke s 200-300 kuna mjesečnom članarinom kao kod nas, nego se treninzi prodaju kao kampovi. I to u paketima od 10, 20 ili 50 komada. Raspon cijena je od 3000 do 10 000 kuna.

To bi u prijevodu značilo da je pojedinačni trening u najmanjem paketu 300, a s popustom ako ih uzmete više - 200 kuna. Dosta. Isto tako, sva igrališta su u ogradama jer se nalaze u privatnom vlasništvu, pa ako imate želju zaigrati basket morate papreno platiti termin.

Hvala na pitanju - da, govorim o vanjskim terenima. Prvih mjesec dana koliko sam proveo u glavnom kineskom gradu, dobio sam zadatak da animiram što više djece s pokaznim treninzima po pekinškim osnovnim školama - da ih što više kupi pakete treninga.

Nakon dobro određenog posla odlučili su me na duže poslati u Hangzhou, da i tamo pokrenu stvari. A konačan cilj je nevjerojatnih 1000 kampova u 100 milijunskih gradova. Milijunskih ej! 

Da se na trenutak vratim na Peking. Ondje su mi dvije stvari posebno zanimljive ostale. Naime, Kinezi uz svoje kinesko ime, osim ako ga nisu po rođenju dobili, uzimaju jedno internacionalno. I kako su me u svakom kampu čekali pomoćnici, prije svega radi jezične barijere, na zadnjem treningu prije odlaska u Hangzhou imena dvojice su mi bila najzvučnija. Jedan je Allen Iverson, a drugi Nick Young. Tako da sam imao i tu čast, doduše s kineskim verzijama, raditi i s idolom iz mladosti te mladom zvijezdom Lakersa.

Nakon što sam se smjestio u novom domu u novom gradu kolege su me pozvale da pojačam ekipu kompanije u lokalnoj amaterskoj ligi, i kako nisam pretjerano aktivan u fizičkim aktivnostima a i željan basketa, odlučio sam zaigrati. Pošto je prva utakmica prošla tako da smo razbili momčad Hangzhou policije golemom razlikom, jer način igre ovdje lišen je bilo kakvog obrasca i dogovora, pa se otvara puno prostora šuterima, tako da kad krene nema stajanja.

U obrani je isključivo zona 2-3, koju po kretnjama znaju igrati, valjda naučeni od malih nogu da bi nadoknadili nedostatak visine, što me fasciniralo, uzevši u obzir da najveći utjecaj ovdje ima NBA. A kao što je i površnim ljubiteljima košarke poznato, zona u Americi i nije nešto popularna. Uglavnom, oduševljeni mojom igrom, jer sam vezao nekoliko trica, a dalekometnu paljbu uz zakucavanja najviše cijene, uz skoro histerične povike, pozvali su me na utakmicu protiv nastavnika iz jedne škole.

I sve bi to bilo normalno da me nisu ukrcali u terenac i odveli u pravu, kao iz filmova prepunu ljudima - kinesku četvrt, punoj svjetala i ljudi što prodaju hranu na onim njihovim mopedima, furgonima i čemu sve ne. A uz tu cestu staro, napušteno betonsko igralište i sedamdesetak ljudi uz teren. Koševi bez mrežica, a obruči samo čekaju da ih netko malo jače poljulja da mrtvi ladni mogu otpasti.

I tako ja izlazim iz auta u trenirci KK Zadra a među njima ono muk. "Star finally", pomislim. Poslije mi je bilo jasno da je to zbog toga što sam bijelac. Kasnije mi je kolega objasnio da je to mjesto gdje je on odrastao i išao u školu pa poznaje tu četvrt i da me najavio.

A ja sam se osjećao poput Dennisa Rodmana jer su svaki moj poen ispraćali s oduševljenjem. Nakon naše pobjede, ovaj put s manjom razlikom nego u prvom susretu odveli su me na večeru u Pizza Hut, uz neizostavno fotografiranje. Jer sam bijelac. A ne "star"...