Kiša, snijeg i hladnoća. Eh, pa ja kažem: - Ako neće sad, kad će?        - Odlazak u kino ne zvuči kao loša ideja, no ta stoji jedino ako se nalazite u Zagrebu gdje još uvijek traje ZFF (op.a. Zagreb Film Festival). 

U Zadru je ipak drukčija priča. Glazbeni događaji i kazalište nude zanimljiv sadržaj, no biti filmofil ovog vikenda u Zadru znači samo jedno, snađi se. Ne izlazi vam se iz toplog doma? Odlično! Imam za vas jednu savršenu filmsku meditaciju, normabel, apaurin, ma, morfij za nemirnu dušu.

 

Fred Ballinger (M.Caine) je umirovljeni skladatelj i dirigent koji odmor provodi u elitnom spa resortu skrivenom u švicarskim Alpama družeći se sa svojim najboljim prijateljem, redateljem Mickom Boyleom (H.Keitel), kćerkom Lenom (R.Weisz) i glumačkom zvijezdom Jimmyem (P.Dano). I dok Fred odbija kraljičine poslanike (A.Macqueen) za dirigiranjem svečanog koncerta, Mick sa grupicom mladih scenarista muku muči s dovršavanjem scenarija za svoj najznačajniji film karijere. Dani protječu u razgovorima o mlađim danima, propitivanju života i karijera i okladama hoće li jedan stariji bračni par tijekom večere razmjeniti koju riječ ili ne...

Ne zvuči vam osobito atraktivno, smiješno, provokativno ili primamljivo? Gadno se varate. Paolo Sorrentino (L'uomo in più, This Must Be The Place, La Grande Bellezza...) nas je počastio s još jednim kolažem filmskog majstorstva, s takvom divotom da si susprežete suzu radosnicu koja samo što ne prsne iz oka. Pretjerujem? Možda, a možda i ne nalazim dovoljno snažne riječi kojima bi vas privukao, ponukao na gledanje ovog dodira genijalnosti. -Ako je tako dobar, zašto onda ljudi ne hrle u kina?- pitate se? Eh, ta priča je davno ispričana, prepričana i prožvakana. Kad bi ovakvi dragulji zasjali na velikom ekranu, tko bi onda kupovao kokice? Da, to je jedan od mogućih odgovora.

Sorrentino je ostao neokaljan, savršen primjer autora srednje generacije koji gaji nevjerovatnu dozu respekta spram velikanima svoje nacionalne kinematografije (prije svega Felliniju i Francescu Rosiju) i nerijetko im kroz svoja djela odaje onaj dirljivi, celuloidni homage da ga čovjek jednostavno mora voljeti i poštovati. Nije njemu nikakav problem prebaciti se na drugo govorno područje, skupiti respektabilna glumačka imena poput legendarnog Michaela Cainea, Jane Fonde ili Harveya Keitela, jer, zašto kvragu i bi? Oni su svjesni njegova talenta i snage, žude za ovakovim izazovima premda se uistinu nikome više ne moraju dokazivati.

Takav gušt, takav mir i meditacija. Planinski čisti zrak, trava zelenija negoli u onim reklamama za hmm... određenu švicarsku čokoladu, prava nirvana. Uistinu, vizualna delicija za svakog ljubitelja filma ogrezlog od kompjuterske nemaštovitosti i ispraznih, copy-paste scenarija. Dijalozi frcaju životnim filozofijama, mudrostima i referencama na starost i mladost, a humor britak, umjeren i inteligentan.

Fino legne, kao čaša dobrog vina, kvalitetna cigara ili pucketanje vatre u kaminu. A onda, boom. Poput vođenja ljubavi. Svako malo nas trgne prizorom golotinje, da se nađeš za tren u apsurdnom smijehu i divljenju tim davno zaboravljenim trikovima. Dobar je, pravi lisac taj vražji Sorrentino. Ima genijalne načine za odvratiti te na tih nepunih dva sata od učmalosti iskvarenog svijeta, iz svih sr...a i problema kojima nas svakodnevno zatrpavaju.

Hah, pa i dok ovo pišem, sličice se vrte pred očima. Svaka izgovorena mudrost i šala (šifra Maradona) glasno odjekuje u ušima, a glumačke bravure Cainea, Keitela, Weisz, Dana i Fonde trajno se urezuju u sjećanje. Divljenje i poštovanje. Sve je (ponovno) idealno posložio. Kamera, priča, glazba (ovdje izuzetno značajna) i režija se tako kompaktno nadovezuju da evo, opet susprežem suze radosnice. Zbog ovakvih filmova se volim nazivati promatračem, filmofilom. Naravno, kao i uvijek, svjestan sam da će biti onih koji na ovaj film neće gledati istim očima, neće pronaći razloge divljenju, a to je opet, stvar ukusa. No, isto tako sam siguran da će se pronaći i oni koji će podjeliti moje skromno mišljenje.

Idealna preporuka za kišne i prohladne dane.