Sve smo to prošle. On je glavna faca u kvartu, zločesti dečko mučnog pogleda. Ima najbolji skejt, a ti 16 godina. Dani ti prolaze u maštanju o tome kako bi vam se zvala djeca. I tako to počinje.

Nema žene koja barem jednom nije imala/poželjela takvog dečka, a onda ga poželjela i prekrojiti. Nadala se da će doživjeti to nadnaravno iskustvo divlje vožnje. Problem je u tome što je samo tebi to nadnaravno. Njemu je sasvim - ravno.

Proći će par godina dok shvatiš da si za krivu osobu pokušavala pravilno nanijeti tuš na oči dva sata dok ti obe crte nisu ispale jedako. Krivu osobu za sebe. Ne postoje krivi i pravi ljudi. Kako kažu, što je jednoj ženi smeće, drugoj je blago. Doduše, ako je jednoj ženi muškarac bio smeće onda je pitanje kakve kriterije ima ova druga.

Nego, sve je to normalno dok god pripadaš u kategoriju 16-22. Naučiš svoje lekcije, upoznaš nekoga tko će ti skinuti podvezicu pred dvjesto ljudi s janjetinom među zubima i s kim ćeš nedjeljom piti kave na Kolovarima. S druge strane, ako imaš 30 i još uvijek te privlače oni kojima u životopisu pod radnim iskustvom stoje samo birtije u kojima su ostavili zadnju lipu, imaš problem.

Lako za birtije, govorim o ljudima koji nemaju dušu. Ili su je možda imali jednom pa je izvjetrila poput jeftinog vina. Hodaju zemljom poput alfa vukova, žene im se bacaju pod noge kao da se žrtvuju bogovima. I to hrani njihov neutaživ ego. Ne znaju što je empatija, a jedino što vole su kratkotrajni fizički užitci dok se gledaju u ogledalo.

Neke se žene jedno vrijeme bore s njima (njime i njegovim egom), ali na kraju dignu ruke kada uvide da je to borba s vjetrenjačama. Druge se pak ne mogu oduprijeti manipulaciji koja ih privlači i sve više zatamnjuje njihov pogled. Uživaju u tome, u lažnom osjećaju sigurnosti, a onda shvate da su potpisale ugovor s vragom. No, to ih ne zaustavlja, one vole sve više i više. Nema veze što im on ne može pružiti ništa osim suza i boli, njima je i to dovoljno.

Poznajem jednu takvu curu. Ta uživa u emocionalnom mazohizmu. Ne želi se odreći tuge jer joj je ona već postala najbolja prijateljica. Prigrlit ću nesreću jer nisam bolje zaslužila. Ona ne želi biti spašena niti želi biti sama. Kad nije tu boli ju praznina, kad je s njim osjeća mučninu. On je njezin bog kojeg štuje iznad svega. Daje joj mrvice, gutljaje na slamku, a ona pohlepno guta svaku kap jer tko zna kada će sljedeći put biti dobar prema njoj.

Nije važno što ju tretira kao kamenčić u cipeli, uvijek je spremna vraćati se po još. Ovisna je o drami, o vječnom odbijanju, o ulozi otirača. Previše voli, daje cijelu svoju dušu za nekoga, a za sebe ne ostavlja ništa. Ne razumije da ako ne voli sebe da je neće voljeti ni netko drugi, ma kakav on bio. U tuđim će očima uvijek biti samo roba s rokom iskoristivosti. I ona to jako dobro zna, ali se s tim odavno pomirila. Tako je lako biti žrtva. Uzeti svoj život u ruke je daleko teže.

Zašto nekome davati toliku moć? Zašto provesti godine i godine u nadi da će ti netko drugi pružiti ono što žarko priželjkuješ? Podigni se konačno s koljena i počni hodati. Ne dopusti da se drugi napajaju na tvome vratu. Sreća je nadohvat ruke samo moraš prestati uporno kucati na pogrešna vrata. Obriši crne tragove maskare na licu i sjeti se, jedino što stoji između tebe i ljubavi koju zaslužuješ si ti sama.