Bila je jesen 2000. u dvorištu škole Petra Preradovića. Suzana i Blanka su se počupale na velikom odmoru  a ja i Karlo smo kao nepristrani promatrači kasnije jednoj i drugoj rekli svoje objektivno mišljenje. Karlo je filozofski smirivao situaciju i proklinjao dan kad nas je upoznao a ja sam samo iznosila realne činjenice iako mi je Suzana bliže srcu budući da se poznajemo od vrtića #Radost1993!

Nakon toga smo sve tri i dalje ostale jednako dobre prijateljice iako je tu bilo još tučnjava.

Već tada sam nekako naslućivala da bih mogla postati novinarka. Iznositi svoju stranu priče, onu realnu i objektivnu ,dati priliku svima da kažu svoje mišljenje bez obzira slagala se ja s njim ili ne. Biti nepristrana. Istražiti tko, zašto, gdje i kako pa to zapisati u bilježnicu takozvanu „Balinarnicu"- našu knjigu uspomena koju čuvam i dan danas jer je vječni podsjetnik  na bezbrižne dane i moje „novinarske početke". 

Bila je jesen 2013. u dvorištu Novog Kampusa Sveučilišta u Zadru. Pred ispit sam s kolegicama ponavljala nekakve definicije istraživačkog novinarstva. Nisam nikad morala puno učiti jer mi je sve bilo tako logično i samo po sebi razumljivo. Voljela sam novinarstvo i oduvijek sam se vidjela kao borca za pravdu. Ispiti su položeni, diploma u rukama, dosta iskustva studentskih novinarskih poslova je već bilo u CV-u.  Budućnost novinarke je bila ispred mene, barem sam tada mislila tako. 

Bila je jesen 2014. u „Redakciji". Trebalo je učiti opet, puno toga. Najviše je trebalo naučiti zaboraviti stvari koje sam naučila na faksu . Krivo su vam rekli ti neki nebitni profesori novinarstva, to ne ide tako. Mi živimo u Zadru. Ne možeš to reći u eteru. Ne možeš to napisati i staviti na web. Ne možeš to pitati čovjeka na cesti. Ne možeš mi dati ovakav izvještaj, postavila si malo nezgodno pitanje, ipak je on naš...

Pukla sam i otišla. Ne mogu biti tuđa marioneta, pljeskati osobama koje su zaslužile pljusku a ne pljeskanje, neda mi se da mi VI diktirate što ću pisati i o čemu ću govoriti. Ma neću ni paziti hoću li nekoga uvrijediti. Ne mogu, ne želim i neću  gaziti preko leševa jer si TI rekao da ću samo tako uspijeti. Vidiš, uspjela sam u životu i bez stranačke iskaznice. Ne pada mi na pamet pljeskati skupini osoba čiji je zbroj  IQ-a jednak mome, makni mi se s očiju.

Biti novinar danas - postalo je samo dno. Nažalost.

Jučer Ivica Štorić (meni osobno odličan novinar) - danas ti. Što si mislio Ivica, da ćeš u ovoj državi moći iznositi svoja stajališta, bezazleno se šaliti na račun Vlade? Što je sljedeće- slušatelji će čuti to što govoriš u eteru i početi formirati vlastita mišljenja pa će promislit dva puta o nečemu i  prestati biti pokorne ovce?  Zar to želimo u slobodnoj zemlji, u 2016-oj godini?

Čuli ste predizborno obećanje- moći ćemo govoriti ono što mislimo ali u svoja 4 zida.

Već se mogu zamisliti- pričat ću na Kalelargi pa će me zaustaviti neka opasna plava odora i pitati : jel tako i kući iznosiš svoje mišljenje?  Ajmo, odmah na sunce  vadi dozvolu za iznošenje svoga mišljenja. I bolje ti je da joj nije istekao rok. I iskaznicu koja potvrđuje da imaš pravo na dozvolu za iznošenje svoga mišljenja.

Ali gospodine, ja samo... NEMA SAMO KAD TI KAŽEM, PA OVO JE HRVATSKA, VIDI MALE ŠTO UMIŠLJA, DA JE OVO  NEKA AMERIKA?! SAD IZVOLI STAVI OVAJ  FLASTER ZA USTA DA TI MIŠLJENJE SLUČAJO OPET NE IZLETI. A ZA KAZNU DRUŠTVENO KORISTAN RAD U VLADAJUĆOJ STRANCI  I OTKAZ!