Biti fanatik, slijepi sljedbenik neke ideologije ili pokreta, knjige ili filma, videoigrice... lijep je osjećaj...valjda. No, kad se nađeš u nezahvalnoj ulozi ocjenjivanja neke od 'relikvija' tih istih fanatika, moraš biti svjestan da će svaka tvoja gruba riječ odjeknuti poput vriska u noći. Biti ćeš prezreni neznalica, 'hejter', neuki promatrač.

Silovito sam želio da mi se ovaj film svidi, a umjesto toga sam se brzo našao u najvećoj filmofilskoj noćnoj mori. Molio sam Boga da se na velikom ekranu što prije pojavi odjavna špica.

Draenor, matični planet orka je pred izumiranjem. Moćni ali, zli vještac Gul'dan (D.Wu) ujedini sve orkovske klanove kako bi ih poveo u osvajanje dalekog kraljevstva Azerotha. Kako bi uopće stigli tamo, Gul'dan koristi čudesnu magiju s kojom otvara portal u svijet Azerotha. No da bi portal ostao otvoren makar i nakratko, Gul'danu su potrebne duše živih bića koje orci porobe među pripadnicima drugim rasama.

Poglavici Frostwolf klana, Durotanu (T.Kebbell) se ne sviđaju Gul'danove metode, no pristane otići u ratni pohod kako bi omogućio novi i bolji život svojoj družici Draki i njihovom još nerođenom potomku. Došavši u Azertoh, orci započnu svoj krvavi, osvajački pohod u kojem ih može zaustaviti jedino hrabri vitez Lothar (T.Fimmel) i njegovi saveznici...

Tako nekako valjda zvuči sažeta priča ove trljave adaptacije obožavane ''Blizzardove'' igre/igara iz svijeta Warcrafta. Na prvi pogled i ne zvuči tako loše, zar ne? Tako što sam i ja pomislio ugledavši fantastični, impresivno snimljeni prolog nakon kojeg se zvučnicima prolomila moćna glazbena podloga Ramina Djawadia. Nažalost, to je bilo sve. Uslijedila je agonija.

Pretjerujem? Možda, no ne zaboravite da je ovo mišljenje jednog pasioniranog filmofila, a ne 'gejmerskog' fanatika. Oni (pretpostavljam, većina) će definitivno prepoznati kvalitetu, omiljene likove i detalje koji su pažljivo prebačeni na veliki ekran, no upravo u tome i leži problem. To će prepoznati samo oni, dok će prosječni gledatelj ostati zbunjen, a na kraju i ravnodušan pred tolikom galerijom likova i svijetova o kojem nemaju blage veze.

Traje ova priča o filmskom oživljavanju 'Warcrafta' već puno desetljeće i čim je obznanjeno kako će u konačnici redateljsku palicu (prvi izbor je bio Sam Raimi, a nudio se i khmm... netalentirani i ozloglašeni Uwe Boll) preuzeti talentirani sin neprežaljenog glazbenog kameleona Davida Bowiea, Duncan Jones (''Moon'', ''Source Code''..), fanovima igrice (a i šire) su počele curiti sline od zadovoljstva. Mokri snovi svih gejmerskih frikova su postali stvarnost, spektakl se sprema.

Ipak, od prvog trena se postavljalo pitanje same priče. Koji likovi i koja radnja će dobiti prednost? Hoće li scenarij biti koktel više priča i likova ili će se uhvatiti samo jedne? Jonesa je dočekao već gotov scenarij, no ono što je pročitao nije zadovoljilo njegove fanovske apetite te je ponudio producentima pisanje novog scenarija inače 'diže sidro' iz ovog projekta. Što je to Bowievog 'malog' najviše naljutilo? Paaa... sudeći po njegovim riječima činjenica da su u već gotovom scenariju ljudi pozitivci, dok su orci i druga čudovišna bića isključivo negativci. U njegovoj viziji nije bilo sve tako crno-bijelo. Producenti su pristali na njegove uvjete i Jones se s kolegom Charlesom Leavittom (''K-Pax'', ''Blood Diamond'', ''Seventh Son''...) uhvatio pisanja scenarija. Loša ideja? Ako se mene osobno, a bogme i većinu kritike upita, da.

Za vraga svi ti izvanredni kompjuterski efekti, raskošna scenografija i kostimografija, zanimljiva, ali i kvalitetom prilično upitna glumačka imena (Travis Fimmel se ne može otarasiti identičnih grimasa kojima se proslavio tumačeći Ragnara u hit TV seriji ''Vikings''), kad cijelo vrijeme imate osjećaj kako gledate jedan dvosatni prolog neke, bilo koje videoigrice. Kvragu! Stvari su trebale izgledati filmičnije, usudit ću se reći, više epski negoli umjetno, no na žalost ovo u konačnici nije otišlo u smjeru Jacksonovih 'Prstenova' ili Howardovog ''Willowa'' već u svijet jezivih adaptacija videoigara poput sramotnih ''Dungeons & Dragons''. Šteta, prava šteta, jer ima tu nekih uistinu impresivnih kadrova i trenutaka.

Dal' je Jones bio toliko uzdrman osobnim problemima (op.a. na samom početku snimanja je doznao kako mu supruga boluje od raka) pa nije bio fokusiran na zbrkanu priču ili se jednostavno izgubio u visokobudžetnim vodama, ne znam, no znam da će fanovi igrice pronaći svoje razloge za štovanjem ovog filma dok će ostali jako brzo zaboraviti na ono što su vidjeli.