Iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, pokušavam u ovim skromnim filmskim preporukama pronaći određeni balans između 'blockbusterskih' kino noviteta i onih budžetom oskudnijih, al' kvalitetom i idejom neupitnih naslova.

Mnogi od tih, tzv. 'manjih' filmova nikad ne dobiju priliku (barem ne u našim kinima) zasjati punim sjajem, no očigledno je da naši kinodistributeri imaju neku čudnu poslovnu politiku kroz koju će za novitete radije ponuditi neke prosječne francuske romantične komedije ili trećerazredne njemačke crtiće, negoli neki odvažniji, misaoni uradak nove struje filmaša.  

Ne želeći pisati, a bogme niti gubiti vrijeme na gledanje još jednog u nizu sve lošijih nastavaka ''Ledenog Doba'', vagao sam između naslova osebujnih autora (Jean-Marc Vallée, Jeff Nichols i Ben Wheatley) da bi se na kraju odlučio za najnoviji film ovog potonjeg, distopijsku satiru ''High-Rise''.

Nedugo po smrti svoje sestre, doktor Robert Laing (T.Hiddleston) se useli u stan najnovijeg luksuznog nebodera smještenog u izoliranom djelu Londona 70-ih godina. Neboder svojim stanarima nudi potpuni komoditet gdje uz brojne sadržaje poput bazena, teretane, vrtića ili supermarketa, malo tko od stanara ima potrebu za izlaskom u vanjski svijet. Premda je ispočetka potpuno nesvjestan klasne netrpeljivosti između bogataša s viših katova nebodera i onih, običnih stanara s dna, Laing ubrzo postane svjedokom potpunog kolapsa i poniranja u ludilo...

Prije negoli vam pokušam objasniti što se ovdje uopće događa, reći ću kako ovo nipošto nije film namijenjen masama. Kompliciran? Užasno. Ispaljen? Totalno. Zašto ga onda gledati? Zato što se ovakvi smjeli filmovi ne snimaju baš svaki dan (barem ne od buntovnih 60-ih ili prve polovice 70-ih) i zato jer je predložak (op.a. istoimena knjiga genijalnog pisca J.G. Ballarda) po kojem je snimljen, jedno neosporno literarno remek-djelo. Zašto se onda čekalo do sad, pitate se?  

Paaa... nije da nikog nije zanimalo. Uostalom, pitajte to britanskog producenta Jeremya Thomasa koji otkako je knjiga napisana (op.a. 1975.) na sve moguće načine pokušava oživjeti ovu Ballardovu brilijantnu satiričnu viziju socijalne kritike. Nije uspio u tom naumu niti koncem 70-ih s kultnim britanskim redateljem Nicolasom Roegom, niti početkom milenija s tad 'vrućim' Vincenzom Nataliem, al' upornost i predanost projektu se Thomasu u konačnici ipak isplatila. 

Možda od cijele ove priče ne bi bilo ništa da se 2013. ambiciozni redatelj Ben Wheatley (''Kill List'', ''Sightseers'', ''A Field in England''...) nije počeo raspitivati o tome tko posjeduje prava na adaptaciju istoimene Ballardove knjige. Naime, Wheatleya je zaintrigirala svježina Ballardove socijalne kritike, koja premda je napisana u davnim 70-ima u sadašnjosti itekako ima smisla i odzvanja možda i jače nego ikad. Potraga za vlasnikom prava na adaptaciju ga je naravno dovelo do Thomasa koji je Wheatleya dočekao kao Mesiju, raširenih ruku. Njegov dugogodišnji san će napokon biti ostvaren. 

Wheatley je delikatan posao pisanja scenarija prepustio svojoj životnoj partnerici i stalnoj suradnici Amy Jump, dok je zbog snažnijeg vizualnog identiteta radnju mudro odlučio ostaviti u vremenu u kojem je knjiga i nastala. Komotniji budžet je Wheatleyu omogućio rad s britanskom glumačkom kremom (ne zna se tko je bolji), a on je to naravno iskoristio na najbolji mogući način. Sve to je u konačnici rezultiralo izrazito stiliziranom, psihodeličnom noćnom morom koje se ne bi posramio niti jedan Terry Gilliam, pa usudit ću se reći i veliki Stanley Kubrick.   

Ballardova priča, ukoliko to niste sami iščitali, obiluje metaforama (primjerice, neboder služi kao svojevrsni simbol klasne pripadnosti) i klasnom borbom koja u konačnici dovodi do eskalacije iliti klasične darvinističke borbe za opstanak, odnosno teškog poniranja u ludilo i kaos. Od prizora orgija, davljenja psa u bazenu, brutalnih premlaćivanja i razuzdanih tuluma, pa sve do konjskih odrezaka, fizičkih borbi za posljednju konzervu (makar u njoj bila boja za zidove) i orkestrirane verzije ABBA-inog hita 'S.O.S.', ovo je film koji nećete tako lako zaboraviti.

Eh, da se snimio u vrijeme nastanka same knjige i da se za redateljskim kormilom našao spomenuti Roeg, pa čak i genijalni 'luđak' Ken Russell, danas bi svi klicali o ovom filmu kao neospornom remek-djelu koji se mora pogledati, no, nažalost živimo u poprilično neosvještenim vremenima u kojem će glavnina moderne publike ovakav film smatrati nesnošljivim, zamornim i konfuznim.

Jbg., lakše se prepustiti 'eye candy' budalaštinama kroz koje nam već desetljećima ispiru mozak svojim propagandnim materijalima i promašenim ideologijama negoli pronaći vremena i volje za ovakve misaone uradke. Premda ga masovna publika nikad neće vidjeti, gotovo sam siguran kako će ovaj jedinstveni film s vremenom ipak steći kultni status kakav zaslužuje. Kako bi rekao naš veliki pjesnik Ivan Gundulić: -Tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.- Preporuka za strpljive filmofile!