Dragi moji, sedmo izdanje Avvantura Film Festivala je za nama i sad je pravo vrijeme da s ovom završnom festivalskom kronikom podvučemo crtu na tu priču. Pričat ćemo o dojmovima, problemima, plusevima i minusima, a na kraju i samoj budućnosti ove manifestacije. No, prije svega, vratimo se na srijedu i večernje projekcije filmova ''S One Strane'' Zrinka Ogreste, odnosno, ''The Man Who Was Thursday'' Balazsa Juszta.

Srijeda navečer, lapidarij Narodnog muzeja bio je ispunjen do posljednjeg mjesta i svi s nestpljenjem iščekivali početak projekcije hvaljenog Ogrestinog filma ''S One Strane''. Koliko god me ta činjenica veselila, u jednom trenutku mi se i učinila smiješnom znajući da sam u redovnoj kino distribuciji Ogrestin film u dvorani gledao gotovo sam. Dojmove o spomenutom filmu ste već imali prilike pročitati u mojem osvrtu, a ja sam ga ovom prilikom ipak propustio ponovno pogledati pošto su mi priča, likovi i prizori ostali u svježem i pozitivnom sjećanju.

Lapidarij sam te večeri posjetio samo zato da bih ispunio obećanje dato simpatičnoj mađarskoj ekipi filma ''The Man Who Was Thursday''. Te iste večeri sam i naučio jednu važnu lekciju koja glasi:   - Ne davaj svoje obećanje tek tako.

Za one koji ne znaju za Balazsa Juszta reći ću kako je to čovjek koji za sobom ima nekolicinu hvaljenih kratkih filmova i kako je gore spomenuti naslov njegov prvi 'izlet' u dugometražne vode. Dal' je uspio u tom izletu? Nažalost, ne. Štoviše, za prvijenac potražiti inspiraciju u kompleksnom (istoimenom) djelu G.K. Chestertona ambicija je na kojoj bi zube polomili i daleko iskusniji (a bogme i talentiraniji) redatelji od Juszta.

Dal' ima smisla prepričavati ovu metafizičku misteriju s natruhama nadanaravnog trilera to bih i učinio, no vjerujte mi na riječ kad vam kažem da se naš dragi Mađar potpuno pogubio u svojoj artističkoj formi i iz tog kaosa ga nisu mogli izvući niti zvučna glumačka imena poput Jordia Molle, odnosno, Françoisea Arnauda. Da nisam brzao u ovom zaključku u korist govori i činjenica kako je gotovo polovica malobrojne publike napustila gledalište debelo prije odjavne špice. Better luck next time, dear Balazs! Meni je bilo dosta. Čekala me još samo završna večer festivala.

Već kroz rano jutro, prožeo me osjećaj sjete znajući da polako stiže kraj i ovogodišnje filmske smotre u našem gradu. Nisam bio ravnodušan, daleko je kolovoz 2017., a i upitno je hoće li se u tom jednogodišnjem periodu situacija sa samim festivalom uopće promjeniti na bolje. Steglo je malo u grlu, no brzo sam se trgnuo, primio svojeg posla i polako se počeo pripremati za oproštaj s festivalom i svim tim dragim gostima koji su nas posjetili.

Lapidarij se u večernjim satima polako počeo ispunjavati kojekakvim cijenjenim uzvanicima, festivalskim gostima i brojnim filmoljupcima koji su uz dodjelu nagrada s najviše iščekivali i hrvatsku premijeru dugoočekivanog filma Igora Šeregija, ''ZG80''. Prije svečane ceremonije dodjele nagrada, publici je prikazan i najnoviji kratki film sirotog Balazsa Juszta, ''What If'?'', no publika (kao i autor ovog teksta) nije bila nimalo impresionirana. Jbg!

Na pozornicu se tad uspeo direktor festivala Sergej Stanojkovski koji je nakon predstavljanja Justza i njegovih kolega započeo sa svečanom ceremonijom. Za dobitnike ste i sami već imali prilike čuti, a ja ću na to dodati kako su najviše smijeha i aplauza pobrali sporedna bugarska glumica (to je samo pretpostavka s obzirom da je njezin engleski zvučao očajno i malo što se dalo razumijeti u njezinom govoru) koja se sva ushićena uspela na pozornicu kako bi preuzela nagrade u kategorijama najboljeg filma (''Glory'') i najboljeg glumca (Stefan Denolyubov), odnosno Nenad Korkut koji je spontanim pristupom na trenutak suvereno preuzeo ulogu voditelja ceremonije.

Nakon dodjele nagrada, Stanojovski je na pozornicu pozvao redatelja (Igor Šeregi), producenta (Ljubo Zdjelarević) i glavnog glumca (Rene Bitorajac) filma ''ZG80''. Predstavljajući svoj film, Šeregi je iskoristio trenutak kako bi na šaljiv način bocnuo gledatelje dobacivši kako mu je drago da grad Zadar ima toliko Dinamovih navijača jer da nije tako, svi bi ostali doma gledati utakmicu Hajduka.

Ta, za neke bolna šala je bila savršena uvertira u urnebesnu komediju koja će sudeći po grmoglasnom smijehu publike biti veliki kino hit. S obzirom da ovaj film uskoro stiže u redovnu kinodistribuciju, ovom prilikom ću samo reći kako je riječ o jednoj nostalgičnoj komediji o navijačima BBB-a koji po odlasku u Beograd na derbi između 'Crvene Zvezde' i 'Dinama' prožive kojekakve sulude avanture. Detaljni osvrt na film očekujte po skoroj kinopremijeri filma.

I to je za mene bilo to od festivala. Prihvatio sam poziv te se uputio na neizostavni after-party. Organizatorima i festivalskim gostima, licem se razvukao onaj topli osmjeh zadovoljstva, no na mnoga pitanja je trebalo odgvoriti i popričati o samoj sudbini festivala.

Problema je bilo pregršt. Ono što je organizatorima nekoć predstavljalo užitak, iz godine u godinu je počelo prerastati u pravu noćnu moru. Sponzori su se počeli povlačiti i uz politička i ina lobiranja svoja pokroviteljstva prebacivati na festivale poput onog u Vukovaru, dok su naši gradski oci uz davno postojeći hendikep sljepoće iznenada izgubili i sluh. Novac se počeo rezati jer, kvragu, trebalo je u 'kulturnom' uzdizanju europske turističke TOP destinacije pronaći sredstva i za neke izuzetno interesantne projekte poput 'festivala luka'? Dok god kultura ulazi na usta, a izlazi na guzicu, nema frke, naći će se lova.

Blago nama, dok god se ima što za 'izisti' i 'poisti' ovaj grad će kulturno cvjetati. Istina, mogao je Sergej Stanojkovski učiniti ovaj festival smotrom kiča i 'blockbusterovskih' naslova, no to nikad nije niti bila ideja na kojoj je ovaj festival počivao i to riješenje nikad nije niti bila opcija. O.K., kriza je, nema love. Zašto se onda tih 5-6 dana ne mogu barem ustupiti puste infrastrukture s kojima grad raspolaže, a većim djelom godine (ako ne i cijelu) zjape prazne? Bah... sve se zna, al' nikog nije briga. Za vraga filmoljupci iz ovog grada (kao i brojni gosti) svoju ljubav ka malom filmu iskazuju sjedeći mokri od kiše na projekcijama kad vladajuće zaboli ona stvar.

Kako dalje? Pilot koncept projekcija filmova po lokacijama diljem županije pokazao se pravim pogotkom (posebice u Benkovcu) i to je smjer u kojem svakako treba nastaviti. Lapidarij je također pun pogodak koji je za razliku od Foruma daleko mirnije i intimnije mjesto u kojem brojni filmofili u miru mogu uživati u projekcijama bez da ih svako malo ne ometa neki laser, galama ili mirisi s obližnjih štandova.

Ideja ima, želje i volje također, vrijeme je da se izjasne i oni od kojih puno toga ovisi. Hoće li ovaj grad imati kulturnu manifestaciju kakvu zaslužuje ili ćemo i dalje prodavati sajamske i stočne proizvode pod krinkom kvazikulture? Borba tek počinje.