Od 1998. godine svakog 22. listopada obilježava se Međunarodni dan svjesnosti o mucanju. Mucanje je poremećaj fluentnosti govora, koji otežava ili onemogućava njegov normalan tijek. Oko jedan posto odraslog stanovništva muca, a to znači da u Hrvatskoj muca 40.000 odraslih ljudi.
Obično kad upoznam nekoga tko muca, čini mi se da se već dugo
poznajemo jer smo prošli toliko sličnih situacija od najmlađe
dobi: izbjegavanje govornih situacija, hitra zamjena teže riječi
lakšom, poštapalice, lupanje srca, znojenje, grčenje pluća,
crvenilo (od srama ili treme ili neuspjeha)… Pitam tu osobu što
joj je bilo najteže, kad joj je bilo najneugodnije, kako se
iščupala iz vrtloga negativnih misli i kako se danas nosi sa
svojim mucanjem.
Ali što pitati nekoga tko je uspješan, samouvjeren, ostvaren,
ambiciozan, a usput i muca?
Znači li to da je mucanje u njegovu životu (bilo) nešto sporedno
i nebitno? Ili možda nikad i nije mucao toliko jako da bi ga to u
ičemu ometalo?
Ove godine povodom 22. listopada, Međunarodnog dana svjesnosti o
mucanju, razgovaramo s dr. Ivanom Kolegom, specijalistom
ginekologije u Općoj bolnici Zadar.
Rocky Balboa rekao je: “Nije važno koliko te jako život udari.
Važno je koliko te jako može udariti, a da se nastaviš kretati.”
Ivane, jeste li se ikad bavili boksom? Što mislite o toj
rečenici?
Bavio sam se boksom dvije godine, kad sam bio 5. i 6.
godini medicine. Tom rečenicom nam želi ukazati da ćemo u životu
naići na teške prepreke koje moramo na neki način premostiti, jer
život nije lagan – upravo suprotno. Pojedine stvari u životu bit
će teško prihvatiti, no ne smijemo posustati i prihvatiti tu
takozvanu gorku sudbinu tj. etiketu, već moramo krenuti:
prilagoditi se okruženju u kojem se nalazimo, slično kao u boksu.
Manji boksač prilagodit će se u borbi visokom boksaču na način da
zauzme drugačiji stav, gdje duge ruke visokog boksača neće doći
do izražaja. Svojim novim stavom on nam pokazuje da put k pobjedi
nije primanje udarca već prilagodba situaciji. Život će vas
kad-tad udariti jako, ali prije nego što ustanete i krenete
naprijed, promotrite svijet oko sebe.
Recite nam nešto o svojem mucanju. Sjećate li se kad ste postali
svjesni da nešto nije kako treba?
Mislim to je klasična životna priča bilo kojeg od nas
koji je imao problem s tim. Počelo je kroz djetinjstvo, možemo
reći kao nevino “ponašanje”, da bi se kasnije razvilo u trajno.
Da nešto nije kako treba zamijetio sam s početkom
puberteta.
Kako biste ocijenili težinu svog mucanja u najtežem razdoblju?
Kako je sve to utjecalo na vas?
Teško je to procijeniti. Svaki put kad zapnete ili
ponovite neko slovo vam je teško. Nikad nije lagano, bez obzira
na situaciju u kojoj se nalazite. To može biti razgovor s
najboljim prijateljem ili izlaganje pred auditorijem. Zato sam
tijekom razgovora izbjegavao riječi za koje bih osjetio da bi mi
bile potencijalno teške. Puno sam čitao, tako da sam za većinu
riječi imao tzv. zamjensku riječ. Borio sam se tim na način da
sam učio i čitao naglas.
Je li okolina razumjela problem? Kako biste usporedili današnje
okruženje u školama od onoga u kojem ste vi odrasli?
To je bio, dakle, kraj devedesetih i prvo desetljeće
2000-ih. Ovisno u kojem životnom periodu. Malu djecu nije briga
jer u vrtićkoj i početnoj školskoj dobi svi su, možemo reći, na
neki način neiskvareni, premda se u ovo današnje doba
globalizacije, digitalizacije i uvođenja umjetne inteligencije ta
granica pomakla. Mislim da najveći izazov za svu djecu i
roditelje koji se susreću s ovim i sličnim problemima predstavlja
razdoblje od 5. do 8. razreda.
Mislite li da je i društvo danas tolerantnije prema poteškoćama
tipa mucanja?
Odnos društva prema mucanju povijesno gledano prolazi
kroz promjene, od stigmatizacije i stereotipa ka sve većem
prihvaćanju. Sve većom svijesti o raznovrsnosti načina govora
društvo može postati otvorenije, što će omogućiti osobama koje
mucaju da se osjete prihvaćeno i podržano. Potrebno je trajno
osobno usavršavanje uz edukativne programe i kampanje.
Mislim da zahvaljujući novim tehnologijama ljudi postaju
svjesniji, znanje se širi i ruše se predrasude i pogrešni
stavovi.
Nakon Gimnazije Franje Petrića odabrali ste studij medicine.
Niste išli linijom manjeg otpora, nego ste odabrali itekako
zahtjevan fakultet. Što vas je privuklo medicini? Je li na
fakultetu bilo nezgodnih situacija?
Upravo suprotno. Otišao sam na Medicinu upravo radi
problema koji sam imao, da pokušam naći rješenje. Medicina je
jedno zdravo okruženje bez predrasuda, tako da nije bilo
neugodnih situacija od strane okoline.
Jeste li ikad bili na kakvoj terapiji za mucanje?
Bio sam dva puta na jednom programu u Varaždinu. Svaki
program odnosno edukacija na svojevrsni je način korisna, jer nam
otkriva nova i stara saznanja.
Danas radite u bolnici, primate pacijentice, sudjelujete na
sastancima. To je profesija u kojoj nema skrivanja kad čovjek ima
loš dan. Kako se nosite s time? Koliko je danas u vašem životu
mucanje uopće prisutno?
Trudim se da svaki dan u bolnici bude na neki način bolji
od prošlog, možda ponekad za neku malu sitnicu. Ima dosta
situacija koje su zahtjevne, ali iz svake situacije možemo
naučiti nešto novo. Što se tiče govora, sada je jako dobro,
međutim tu i tamo posrnem.
Osobama koje mucaju telefon je često mrska sprava. Imate li
problema s telefoniranjem (i ako nemate, kada ste se i kako
riješili tog problema)?
Telefoniranje je jedno, možemo reći, posebno područje,
koje još i danas izaziva strah, jer se suočavamo s pitanjem: “Što
će se dogoditi ako zapnemo ili ponovimo neko slovo?” Odgovor je
jednostavan: NIŠTA. Osoba s druge stane žice istog će trenutka
kad poklopi slušalicu zaboraviti na vas. Ali trebalo mi je dosta
vremena da to shvatim. Pomoglo mi je, recimo, kad bih u glavi
pripremio odgovore na moguća pitanja – na neki način vizualizirao
razgovor. Drugo, ostavio bih si dovoljno vremena za odgovor i
potpomogao se disanjem – izgovarao bih pri izdisaju. Treća stvar:
morate naučiti reći “ne znam”, “ne mogu” i treba znati prekinuti
razgovor, to će vam uštedjeti dosta energije i
vremena.
Postoji li danas neka situacija koju ćete izbjeći po svaku cijenu
ili kažete sebi “ne postoji to što ne mogu”? Kako je tekao vaš
put prema današnjem samopouzdanju, kada je riječ o govoru?
Mislim da je većini ljudi uvijek izazovno držati
predavanja, seminare i prezentacije pred manjim ili većim
auditorijem. Vrlo sam rano sam primijetio da što mi je veći
vokabular, to bih se lakše uspio snaći u teškim situacijama.
Druga vrlo važna stvar koja mi je pomogla u samopouzdanju jest
disciplina. Tu karakteristiku njegovao sam još od ranih školskih
dana, u početku kroz učenje naglas i stalno ponavljanje, a
kasnije u ostalim aspektima života. Stoga mi učenje i obavljanje
teških zadataka nije postalo strano, jer sam znao da se mora
napraviti. S vremenom sam u to uključio i trening – bilo je tu
svakojakih sportova – a nakon 25. godine ostao sam povremeno u
košarci i u teretani. Mislim da se samopouzdanje gradi godinama,
ali za to vrijeme građenja trebaš biti mentalno i fizički spreman
i ne izgubiti fokus na željeni cilj.
Rekli ste mi da često razmišljate o mozgu, govoru, nastanku
glasa. Jeste li došli do nekih spoznaja koje biste podijelili s
nama?
Mislim da mucanje nije ništa drugo nego jedna vrsta
naučenog ponašanja. Ponašanje koje nam je došlo u vidu problema
(mucanje) da nam ukaže da se moramo promijeniti. Jer, kao što smo
naučili voziti bicikl, tako smo naučili mucati. I sve što je
naučeno može se “odnaučiti”. Sve su govorne terapije i programi
dobri, ali ograničavajući. Jer, nitko se od vas ne rodi i počne
mucati, već je to nastupilo kao posljedica niza događaja u vašem
životu, gdje ste s vremenom poprimili određeni obrazac ponašanja
kad biste se našli u istoj ili sličnoj situaciji. Kako je odgovor
u tim situacijama bio uvijek isti, s vremenom je postao obrazac
djelovanja tj. naučeno ponašanje. To je moje mišljenje.
Što biste za kraj poručili osobama koje mucaju?
Za učenike osnovnih i srednjih škola i studente: učinite
naglas, naučeno poglavlje ponavljajte naglas dok njime potpuno ne
ovladate – BUDITE SPREMNI. Stalno čitajte različite vrste knjiga.
Iskoristite internet da se educirate što više jer vam znanje ne
može nitko uzeti. Ja sam položio 96 ispita na medicini i nisam
pao nijedan: ako mogu ja, možete i vi. Nadalje: sve što vam treba
da biste došli do željenog cilja su red, rad, disciplina i
fizička aktivnost.
Za razdoblje nakon faksa: naučite se prilagoditi životnim
situacijama – zauzmite se za sebe. Može predstavljati bolan
proces, ali je nužan. Okružite se ljudima koji žele najbolje za
vas. I za kraj, PRONAĐITE PRIJATELJA U SEBI.
