Podcast Gram kulture osvježenje je na hrvatskoj podcast sceni - a ona itekako postoji. Kako se naša Zadranka sa zagrebačkom adresom Merita Arslani odvažila na taj korak?
Merita Arslani rođena je 1974. godine u Zadru gdje je na
Filozofskom fakultetu diplomirala francuski i latinski. Za
vrijeme boravka u Londonu upisuje i završava studij novinarstva
na London School of Journalism. Po povratku iz Velike Britanije
počinje raditi kao novinarka u Slobodnoj Dalmaciji, a potom na
Gradskoj televiziji Zadar gdje uređuje informativni program i
pokreće emisiju o kulturi “Suglasja”.
Prelaskom u Zagreb 2003. godine počela je raditi u
“Jutarnjem listu” gdje je pisala o različitim temama, radila
intervjue i reportaže o događajima iz cijelog svijeta.
Podcast Gram kulture osvježenje je na hrvatskoj podcast sceni – a
ona itekako postoji. Kako si se odvažila na taj korak?
– Zapravo je moja sestra Suzana idejni začetnik cijele
priče, ona je sve osmislila – od naziva podcasta i teme kojom
ćemo se baviti do vizualnog identiteta. Najveći dio svog radnog
vijeka provela sam razgovarajući s ljudima. Novinarstvom sam se
bavila 23 godine, pričanje me u životu odredilo i mislim da će u
nekoj formi pričanje zauvijek ostati dio svega što radim i živim.
Tako da mi nije bio problem krenuti tim putem, a i radim to sa
sestrom s kojom se zaista jako dobro razumijem.
Oduvijek radimo slične poslove, duboko smo u medijskom
poslu još od 2000. godine. A zadnjih godina dosta slušamo
podcaste, velike smo zaljubljenice u podcaste. Ona je inače
snimateljica i montažerka, ja sam novinarka, dakle imale smo sve
potrebne alate za upuštanje u ovu avanturu.
I zapravo je ovako skroz dobro raditi, radimo iz gušta,
nema sponzora i radimo kako i kad hoćemo.
Novinarstvo u klasičnom smislu više nije tvoj put, no ono je opet
pronašlo put do tebe..?
– Pa nekako je kroz podcast ostalo sa mnom. Prije dvije
godine sam napustila novinarstvo, došlo je do zasićenja. Osjetila
sam prije tri godine da bi se to moglo dogoditi, godinu dana sam
o tome intenzivno razmišljala. Međutim, i dalje sam u srodnom
poslu, bavim se PR-om i komunikacijama, radim i podcast, tako da
je novinarstvo stalno tu negdje prisutno. I dalje se družim s
novinarima, pratim što se događa kod nas i u svijetu…
Ne mogu reći da mi svijet novinarstva nije zanimljiv,
samo me taj posao nakon 23 godine malo umorio, trebalo mi je
nešto drugačije.
Kako nalaziš sugovornike?
– Opet moram spomenuti moju sestru, koja je producentica
cijelog projekta. Nekako se dogovaramo što bi mogle, koga, kako i
ona je uglavnom ta koja ih zove i dogovara snimanja. Do sada nas
nitko nije odbio, odnosno bilo je odgađanja u smislu “ajmo se
čuti za mjesec dana”, ali nitko nam nije rekao da nikad neće
gostovati u našem podcastu.
Obje smo već masu godina u medijskim i kulturnim
krugovima pa nam nije teško doći do sugovornika.
Jedino nam je žao što smo radi posla ograničene na Zagreb
i nemamo priliku razgovarati s ljudima iz drugih
sredina.
Uspjele smo prošlo ljeto kad nam se poklopilo da smo obje
u Zadru napraviti podcast s dvoje predivnih ljudi. Andrej Fric i
Vinko Radovčić su bili sjajni sugovornici, dvojica toliko
zanimljivih i pametnih kreativaca, baš je bio gušt pričati s
njima.
Tko su tvoji suradnici (tehnički dio behind the scenes), gdje
snimate i kojom dinamikom?
– Sestra i ja smo “two women band” (smijeh). Ona
snima i montira, ja pričam. Nije baš napravednija podjela posla
hahaha! Snimamo u knjižari Ljevak u Zagrebu i povremeno u
prostorijama udruge Nismo same, također u Zagrebu. Kad snimamo u
knjižari, onda snimamo isključivo nedjeljom, kada je knjižara
zatvorena.
Kada sugovornici ne mogu nedjeljom, onda snimamo u
prostorijama udruge.
Na početku smo se trudile da podcast ide van svaka dva
tjedna, ali obzirom da obje radimo i često smo zatrpane i drugim
poslovima, ne opterećujemo se da nečeg mora biti svaka dva
tjedna.
Nekad prođu tri, nekad četiri tjedna, ovisi o našim
poslovima, ali i obavezama sugovornika. Nemamo pritisaka, radije
ćemo se strpiti jedan tjedan i izbaviti van nešto dobro, nego na
silu snimiti nešto da bi se zadovoljila neka forma.
Koliko si u svijetu društvenih mreža – zapela ili se izvlačiš?
– Kao promatrač na Facebooku dosta, iako nastojim više
vremena provoditi s ljudima uživo. Ne javljam se u raspravama, to
mi je gubljenje vremena, jednom ili dva puta tjedno napišem nešto
i to je to.
S Twittera sam otišla puno prije nego što ga je kupio
Elon Musk, bolje da ne govorim što mislim o Twitteru, odnosno
X-u.
Općenito su društvene mreže postale pozornica za sve
pacijente svijeta, tako da mi nisu više napete kao nekad.
Instagram mi je možda najdraži, lijepe fotke i recepti
hahaha.
Kada je riječ o komunikaciji u medijima, pitala bi te – što
misliš o komunikaciji u ovoj predizbornoj kampanji?
– Predvidljivo i dosadno, kao što je već godinama. Nekad
se pitam trudi li se više netko ljudima slati smislene poruke.
Ono što me zaprepasti svaki put je taj tragično loš
komunikacijski stil političara, očajno siromašan fond riječi i
fraza kojima barataju i neinventivnost u sadržaju koji šalju u
javnost.
Bojim se da je to sve rezultat ili možda uzrok tomu što
se jezik koji svaki dan koristimo nepovratno srozava. Ljudi uopće
ne razumiju neke riječi i fraze, nepismeni su.
Dovoljno je pogledati kako se ljudi izražavaju na
društvenim mrežama ili na televiziji kad ih novinari nešto pitaju
u anketama.
Naprosto nekad ne mogu vjerovati koliko ljudi malo znaju
hrvatski jezik. Da ne spominjem kad čuju da je neki Pero Perić iz
Sabora rekao “cjelovit” i onda se ta riječ koristi bezveze i kad
treba i kad ne treba. To je samo jedan primjer, ima toga
puno.
And what about litetature…? Pišeš li, priče, novi roman, skice?
Ili si u fazi čitanja?
– Uvijek čitam, a što se tiče pisanja, počela sam nešto
skicirati. Imam neku ideju, ali mi nije još sasvim sjela. Mora se
još malo kuhati, fali joj još ono nešto što će me zakačiti da joj
se skroz posvetim.
Roman je u pitanju, nikad nisam pokušala pisati
priče.
U dugim formama se puno bolje osjećam.
Što ne znači da se možda jednog dana ne ostvari neka
zbirka kratkih priča, ali sada je to baš jako jako
daleko.
