Alen Islamović, nekad najveća rock zvijezda, pjevač »Divljih jagoda« i najvećeg jugoslavenskog benda »Bijelo dugme«, najavljuje subotnji koncert na Viru i otvoreno govori o svojoj karijeri
Negdje krajem 1970-ih Alen Islamović zabljesnuo je sa svojim
lokalnim bendom “BAG” iz Bihaća, da bi od 1980. godine na
bas-gitari postao standardni član tada već poznatog rock sastava
“Divlje jagode”. Unio je svježinu, donio novi zvuk i glas, a već
dvije godine kasnije bend je nakon njegovih “Motora” postao
najpopularniji rock sastav u Jugoslaviji i najveći heavy metal
bend kojega je bivša država ikad imala.
Sead Lipovača na gitari, Nasko Budimlić na bubnjevima i Alen
Islamović kao vokal i na bas-gitari, bili su tih ranih 1980-ih na
Olimpu jugoslavenskog rocka, a Islamovićevo lice krasilo je, među
ostalim, naslovnice “Đuboksa” za koji su tada pisali Dražen
Vrdoljak, Milomir Marić ili Darko Glavan.
No, to nije ništa u usporedbi s periodom od 1986. kada je
Islamović u najvećem rock transferu Jugoslavije, kako je tada
pisala štampa, prešao u “Bijelo dugme” kod prijatelja Gorana
Bregovića.
O svemu tome, ali i o otoku Viru gdje ljetuje i subotnjem
koncertu kojega će održati na virskoj rivi, razgovarali smo s
glazbenikom koji je u jednom periodu svoje karijere bio najveća
estradna zvijezda jugoslavenskog prostora, čovjekom koji je
uvijek donosio dobre odluke i koji nam je s pogledom unazad
otkrio neke tajne jugoslavenskog rocka. Danas ima 60 godina i,
kako tvrdi, pjeva bolje nego ikad.
VL: Na “Pivo festu” u Prilepu prije nekoliko dana
dočekalo vas je oko 70 tisuća ljudi; nije Vam prvi put u
karijeri, ali mora da je osjećaj poseban i svaki put nedoživljen.
Možete li ga opisati?
– Sjajan je prije svega osjećaj nakon toliko godina održati se na
sceni, pjevati i uživati s tako brojnom publikom. Kada čovjek
nešto radi iz ljubavi i voli svoj posao, sve mu predstavlja
nagradu i veliki uspjeh. Meni su nagrada veliki koncerti koje
posljednjih godina radim samostalno i s “Bijelim dugmetom”. Imam
puno pjesama iza sebe, pa narod dolazi kako bi čuo nešto iz svoje
mladosti.
VL: Na početku Vaše karijere morali ste donijeti životnu
odluku: preseljenje u Sarajevo i nesigurna budućnost kao rock
glazbenik, ili siguran posao i blizina i podrška obitelj. Koliko
je teško bilo donijeti odluku koja Vam je odredila život i
karijeru?
– Rock and roll na kraju nije bio životni put mnogih koji su
pokušali, pa odustali. Ja sam praktički krenuo u potpuno
nepoznati svijet vrlo mlad, ali sam upijao sve oko sebe i,
pogotovo, ono što je bilo dobro nadajući se da ću se jednog dana
popeti na tron. Želio sam to mjesto na tronu na kojemu su tada
uživali najpopularniji glazbenici, glumci, starlete ili
nogometaši. Bio je to trnoviti put prepun neugodnih iznenađenja,
podmetanja, varanja, pljački, put pun droge, alkohola,
kurvarluka, ali oni najhrabriji, najsabraniji i najmudriji sve to
pobijede i dođu na vrh. Zato da me pitate bi li nešto mijenjao u
svom životu, rekao bih – ne. Sve je bilo dobro iskustvo, a nekad
i odlično. Usput sam odsanjao svoje dječačke snove, ispunio život
sretnom obitelji i iskrenim prijateljima. Na kraju, podrška ti
može biti samo obitelj, sve ostalo je podvala. Mnogi te vole samo
zato što taj netko i nešto.
VL: Čime ste najviše bili impresionirani kada ste iz
Bihaća došli u Sarajevo?
– U Sarajevo sam došao iz provincije. Neskromno mogu kazati kako
Bihać do moje pojave nije dao niti jednu važnu osobu u sportu,
glazbi ili umjetnosti. Bio je poznat jedino po zasjedanju
AVNOJ-a, a Sarajevo je bilo neka druga priča. Možete zamisliti
što je bio Bihać kada su učeničke ekskurzije tražile da ih vode u
kafić koji sam u otvorio 1987. godine?! Obilazak muzeja bio je
obavezan, a potom svi u moj kafić. Živa je istina: koliko god je
ekskurzija prošlo kroz Bihać, toliko ih je na kraju došlo kod
mene.
VL: Zvučite malo ogorčeno na svoje rodno mjesto. Što se
dogodilo?
– Ljudi su bili nekorektni, pljuvali su po meni bez ikakvog
razloga i ponašali se kao da me mrze samo zato što sam uspio.
Svojim radom i kasnijom slavom ostvario sam sve, odnosno sve ono
što nitko iz Bihaća nije i to mi nisu oprostili. Tu sam rođen,
kao i moja supruga, ali danas osjećam samo žaljenje prema ljudima
iz Bihaća. Mogu me i otjerati iz grada, ali isto tako ja mogu
biti i Zagrepčanin, kao što jesam, ili Viranin, kao što jesam. S
dobrim ljudima možete sve, a s provincijalcima bogami – ne.
VL: Sarajevo?
– U Sarajevu je bila borba, biti ili ne biti. Bio sam basista u
“Divljim jagodama”, a basiste možeš promijeniti preko noći. Nitko
to neće ni primijetiti. Zato sam čekao svoju priliku da se
dohvatim mikrofona i – uspjelo mi je.
VL: S “Divljim jagodama” ste još kao bas-gitarista
dotaknuli slavu, ali tek vas je album “Motori” promovirao kao
vrhunski heavy metal bend, a Vas kao najpopularnijeg pjevača u
Jugoslaviji. Ogromna promjena i za bend i za Vas?
– Želio sam, kako sam rekao, doći do mikrofona i što prije
okačiti bas na zid. Frontmeni su ipak nešto značili u grupi, jer
su stvarali imidž benda. Drugo, kamera je uglavnom snimala
pjevača, a ne iskoristiti takvu šansu stvarno bi bio grijeh i za
rock and roll. Svejedno govorimo li o “Jagodama”, “Dugmetu” ili
periodu u “4 Asa”. Ja sam istovremeno gradio imidž benda i gradio
sebe, a to su bili veliki bendovi sa sjajnim glazbenicima u
kojima nije svatko mogao pjevati. Kako su šefovi bendova
prodavali grupu i albume, tako sam i ja prodavao sebe. To je
jednostavno mogućnost i sposobnost u ovom poslu.
VL: Rekli ste da ste željeli postati slavna osoba, ali
jeste li se nadali uspjehu kakav ste doživjeli?
– Nisam. Mislim da sam kao vokal, pa čak i danas, postigao mnogo.
Dugo sam u poslu i to je veliki uspjeh. Uživam pjevati i uživam u
svom poslu. Pjevam sve ono što najviše volim.
VL: Ponekad i neku narodnu, izvan hard rock ili heavy
repertoara?
– Što fali? I ja sam iz naroda.
VL: Možda je ironija da ste se 1982. godine s “Divljim
jagodama” morali vratiti u Bihać kako biste u miru tražili novi
zvuk. Je li pojava AC/DC bila ključna za Vašu glazbenu i autorsku
karijeru; tražeći zvuk postali ste lider benda i glazbeni
autor?
– Pjevati AC/DC u tom vremenu nije mogao nitko na ovim
prostorima. Nitko! Tko je uopće to pokušao? Nitko! Odnosno, nitko
do mene. Uhvatio sam se takvog AC/DC vokala, igrao se s njim na
svoj način. Mnoge ideje i stvari tada su nastale iz moje glave:
“Motori”, “Šejla”, “Ne želiš kraj”, “Šampioni”, “Sve iz inata”,
“Čarobnjaci”, “Morison” i druge.
VL: U čemu je bila posebnost “Divljih jagoda” –
zapadnjački stil, novi zvuk, kvalitetna glazba, rad u inozemnim
studijima, dobar imidž?
– Sa mnom su “Jagode” radile svjetski jer smo i izgledali
svjetski. Svaki daljnji komentar je suvišan.
VL: Zašto ste onda poželjeli napustiti bend?
– Čim povučeš stvar na bolje, dogodi se ljubomora. Tako je to u
bendovima. Onda shvatiš da trebaš ići u neki drugi bend i novi
prostor kako bi dokazao sebi i svima da si igrač na duže staze,
kako vrijediš te da možeš igrati s najboljima, najjačima i
najvećima.
VL: Je li Vaš prijatelj Goran Bregović zbog uspjeha
“Divljih jagoda” poželio promjenu s “Bijelim dugmetom” – drukčiji
zvuk, novi vokal, nova publika; a to je značilo Islamović umjesto
Tife i Bebeka?
– Goran je u meni vidio ono što nije mogao ostvariti s Bebekom, a
to je prodati milijun nosača zvuka. On je u meni vidio Zdravka
Čolića i Lepu Brenu koji su tada prodavali strašno velike tiraže.
Vidio je čak i Mišu Kovača. To tadašnje “Dugme” nije imalo, a
mojim dolaskom postiglo se sve najbolje ili najveće – hitovi,
turneje i prodaja ploča. Bebek je postavio dobre temelje, ali ja
sam tu kuću pokrio i stavio joj krov.
VL: Čini ste kako ste prelaskom u “Bijelo dugme” ponovno
donijeli pravu odluku. Novine su tada pisale kako je Bregović u
bend s Vama doveo i 800 tisuća curica. Kako danas gledate na taj
period?
– Sa mnom je “Dugme” prije svega dobilo svježinu i promjenu.
Veselje i osmijeh vratili su se u bend i to je narod prepoznao.
Drugo, Goran je imao nos za napisati pjesmu i skrojiti je za moj
vokal. To je božji dar. Goran je autor kakav se neće roditi dok
smo mi živi. Čisto sumnjam u tu mogućnost, jer prošlo je već 40
godina, a sličnog još nema.
VL: Na turneji “Dugmeta” gledalo vas je tijekom šest
mjeseci oko 2,5 milijuna ljudi na 150 koncerata po cijeloj
Jugoslaviji. To je bilo, ako se ne varam, 1986. godine. Praktički
ste živjeli turneju, kako je to izgledalo?
– Za to se trebalo pripremiti kako fizički, tako i psihički.
Radio sam na sebi kako bih izdržao. Moj duh je sportski i
organizirana sam osoba, pa zato i danas pjevam, a evo ulazim u
šezdesetu godinu. To radim lakoćom kao Tom Jones.
VL: Je li Bregović znao nešto što nitko drugi na
prostorima bivše Jugoslavije nije? “Dugme” je uvijek bilo u
epicentru; afere, trzavice, skandali, veliki koncerti, veliki
albumi i promocije kojima nije bilo ravnih. Kolika je promjena
bila doći iz “Divljih jagoda” u najveći jugoslavenski bend
ikad?
– To je kao da neki naš nogometaš ode iz HNL u “Manchester
United”, “Bayern” ili “Real Madrid”. Velika je to razlika, a
takva je razlika bila i između ta dva benda. Jugoslaviju je
trebalo mirisati od Slovenije do Makedonije da bi mogao prodati
milijun ploča, a to je Brega otkrio, nanjušio i uspio. Ostali su
pokušavali, ali nisu uspjeli.
VL: Spomenuli ste kako ste 1987. otvorili kafić u Bihaću,
a negdje sam pročitao kako ste time riješili egzistenciju. Zvuči
nestvarno, jer bi danas kao velika rock zvijezda s milijunskim
tiražama zaradili za dva života, a od kafića se ni danas ne može
baš lagodno živjeti.
– Da sam sa “Dugmetom” prodao milijun ploča negdje vani, više
nikad ništa ne bi trebao raditi u životu. Drugi bi radili za
mene. Jugoslavija je, međutim, imala poreznu politiku da ti uši
otpadnu! Devedeset posto zarade su uzimali, a od deset posto ti
otvoriš kafić i riješiš egzistenciju. Eto matematike. Danas je
glupost baviti se ugostiteljstvom, jer je poljoprivreda najbolji
biznis ako imaš malo klikera u glavi.
VL: Bili ste velika rock zvijezda koju i danas, u Vašim
60-im godinama, vole gledati jednako mladi i nešto stariji; imate
skladan brak, dvoje odrasle djece, a postali ste i ponosni djed.
Je li Vam život ispunio sva očekivanja?
– Sve sam stigao ostvariti, ali još i danas uživam u dobrim
koncertima.
VL: Onako intimno, koja je najljepša pjesma koju ste
pjevali?
– Uvijek ću se zakleti da je to ona koja naježi publiku kad je
pjevam. I to je to.
VL: Što Vas veže za Vir – imate obiteljsku kuću, svake
godine ljetujete?
– S prijateljima sam davno prvi put došao na Vir. Tu su mi cure
odrasle, unuk će proplivati i to je ono što čovjeka veže za
mjesto. Vir je luka u kojoj mogu biti, tu imam dobro društvo,
prijatelje, a čak su na moj nagovor neki došli na otok, kupili
zemljište i napravili kuću. I nisu se razočarali.
VL: Kako provodite vrijeme na Viru?
– Igram tenis, odem na noćno kupanje, družim se s prijateljima na
plaži uz gitaru.
VL: Koja Vam je najljepša uspomena s ljetovanja na
Viru?
– Kada je moja mlađa kći proplivala.
VL: Za kraj, kakav koncert u subotu možemo očekivati?
Jeste li još uvijek u dobroj formi?
– Vir je pun ljudi s kontinenta i tu sam na svom. Napravit ćemo
dobru žurku, u to sam siguran. Što se forme tiče, ne bojte se:
pjevam bolje nego što sam ikad pjevao, a i kondicijski sam
prilično nabrijan.
