U Zadru sam prošao kroz sve mlađe kategorije
Rajko Vidaković, trener seniora i
koordinator omladinskog pogona u K.K.Voštarnica, spada u mlađu generaciju
zadarskih trenera čije vrijeme tek dolazi. Uporan i marljiv, jedan je od
rijetkih trenera danas koji se skroz posvetio trenerskom pozivu u kojem se i
vidi cijeli život.
S narančastom loptom upoznao se
jako rano, a o svojim počecima govori: “
“Sve je počelo legendarne ’86 kad smo
moj brat Šime i ja kao devetogodišnjaci otišli na trg dočekati tadašnje prvake.
Ta euforija koju smo doživjeli na trgu nas je očarala i mi smo se odmah, par
mjeseci nakon toga, upisali u školu košarke K.K. Zadar. Tada se, za razliku od
danas, na upisu odmah radila selekcija.
Od 400 momaka koji su se prijavili,
biralo se samo 50-tak koji su bili izabrani nakon niza testova. Testirao nas
je danas poznati trener Danijel Jusup. Među onima koji su upali bili smo brat i
ja. To mi je bio najsretniji dan u životu! U Zadru sam prošao kroz sve mlađe
kategorije s tim da sam za vrijeme domovinskog rata proveo i godinu dana u
Rijeci.”
Iz njegove generacije izašlo je
puno prvoligaških igrača o čemu i sam govori:
“Generacija momaka rođenih 1976.
i 1977. godine je možda bila najjača generacija. Od igrača iz te generacije
mogu izdvojiti Branimira Longina, Milijana Čustića, Martina Vanjaka, Ticijana
Maziju, braću Ružić i Perinčić, Ivana Zrilića, Marina Pestića… Ta generacija
bila je prvak Hrvatske tri puta za redom.
Smatram da je razlog što je iz tih
generacija stvoreno mnogo igrača to što je u to vrijeme bila samo jedna škola
košarke u kojoj je bila velika konkurencija te se mogla napraviti dobra
selekcija. Danas ima puno klubova i “razvodnila” se kvaliteta rada.”
Igračka karijera nije mu dugo
trajala. Upisuje Kineziološki fakultet u Zagrebu i posvećuje se školi. Još je
neko vrijeme igrao u drugoj ekipi tadašnjeg prvoligaša Benstona i nakon toga
prestaje sa aktivnim igranjem. Na fakultetu se usmjerava na košarku.
Na trećoj godini
studiranja na poziv profesora Trninića priključuje mu se zajedno sa svojim
bratom u individualnom radu sa današnjim reprezentativcem Hrvatske Daliborom
Bagarićem koji je tada imao 16 godina. O svojim trenerskim počecima kaže:
“To
mi je bio prvi ozbiljniji trenerski posao. Brat i ja smo u tih tri tjedna sa
profesorom Trninićem dosta naučili. Nakon toga nas je profesor Trninić, koji je
tada ujedno bio i koordinator omladinskog pogona u Ciboni, zvao da se
priključimo radu u klubu. U Ciboni sam proveo 4 godine i mogu reći da mi je to
najljepše doba trenerskog rada. U Ciboni sam doživio jedan potpuno novi način
gledanja na košarkašku igru.”
Nakon završetka fakulteta vraća
se u rodni Zadar, gdje počinje raditi kod gospodina Željka Pribanovića, u košarkaški klub ABC Studio B. O razdoblju u ABC-u govori:
“U ABC-u smo imali jedan dobar
rad, gdje sam se ja prvi put učio samostalnom radu. Mislim da sam tamo ostavio
dobar trag iza sebe i bio bih najsretniji kad bi od te generacije, dječaka
rođenih 1990. godine, bar netko napravio karijeru u košarci. U ABC-u sam proveo
2 godine nakon čega sam prešao u K.K. Otok Ugljan, gdje sam bio koordinator
omladinskog pogona.
Malo sam ustrojio omladinski pogon u klubu jer je klub u
tim trenutcima tek počinjao sa radom. Radio sam sa svim kategorijama u klubu
osim sa seniorima. Na otoku sam proveo godinu dana nakon čega sam prešao u
K.K.Voštarnica gdje sam i sada, evo već treću godinu.”
U Voštarnici je, kao što smo već
naveli, trener seniora i koordinator omladinskog pogona. O svojim počecima u
sadašnjem klubu govori:
“U Voštarnici sam počeo moj prvi seniorski projekt. U
klub sam došao kad se nalazio u nezavidnoj situaciji, sredinom sezone. Klub se
nalazio na začelju tablice A-2 lige sa svega 5-6 igrača u rosteru. Do kraja
prvenstva smo ostvarili osam pobjeda od dvanaest utakmica, s tim da smo
pobijedili u sedam za redom, i završili na 6. mjestu što je bio najveći uspjeh
kluba do sada.”
Prošle godine je ostvario sa
seniorskom momčadi i najveći uspjeh u povijesti kluba:
“Prošle godine smo se
plasirali u osminu finala Kupa Krešimira Ćosića što je najveći uspjeh kluba u
povijesti, dok smo u prvenstvu završili osmi. Ove godine smo izgubili cijelu
ekipu te smo se koncentrirali na rad s mladima kojima smo dali šansu.”
Njegov dobar rad u K.K. Voštarnici
i te kako je prepoznat. Klub nikad do sada nije imao više djece, jedan je od
rijetkih klubova u Zadru koji ima sve mlađe kategorije. O radu s mlađim
kategorijama kaže:
“U trenerskom poslu veći mi je cilj od kolektivnog uspjeha,
stvaranje igrača. Težim individualnom radu!”
Od mlađih igrača izdvaja jednog,
možda široj javnosti nepoznatog momka:
“Ivan Mikulić. Dečko koji po mom sudu
može napraviti karijeru playmakera na visokoj europskoj razini. Ima odlične
motoričke sposobnosti, brzinu odlučivanja, da skratim, ima sve što pravi
razigravač mora imati. Kompletan je igrač za poziciju razigravača.”
Smatra da
je dobar košarkaš svaki onaj koji postigne svoj maksimum, pa makar to bilo i
igranje na nekoj slabijoj razini.
Od trenerskih uzora ne ističe
nikoga, ali dodaje da je najviše znanja skupio od profesora Trninića. Od
hrvatskih stručnjaka ističe Danijela Jusupa, Jasmina Repešu i Tihomira Bujana.
Smatra da dobar trener mora biti kompletna osoba:
“Nije bit samo spoznati, već
i reagirati i to je najbitnija razlika između dobrog i prosječnog trenera!”
Nadamo se da će i Rajkova
karijera napredovati u smjeru u kojem bi on želio. Činjenica je da u Zadru
nedostaje mladih i ambicioznih trenera, željnih rada, a Rajko je baš jedan od
takvih. Da li će njegov rad biti prepoznat, to ćemo još vidjeti!
Do tada,
želimo mu svu sreću u njegovom radu u K.K. Voštarnica.
