Martina Zubčić zgodna je dvadesetogodišnjakinja koja vuče korijene iz Pridrage. Ono po čemu je posebna je komad bronce koji je prije nešto manje od dvije godine donijela s putovanja u Peking.
Naravno radi se o olimpijskoj medalji osvojenoj u taekwondo-u koja je Martinu i hrvatski sport zauvijek upisala u anale olimpijskog sporta.
Martinu smo pronašli u hotelu Kolovare gdje je zajedno s ostatkom hrvatske taekwondo reprezentacije smještena za vrijeme bazičnih priprema u Zadru.
S koliko godina si počela trenirati Tae Kwon Do?
– Vrlo mlada, bilo je kad sam krenula u prvi razred osnovne škole, dakle sedam godina. Upisala sam se u taekwondo klub Dubrava u kojem sam i sada.
Koliko vremena i napora ulažeš u treninge?
– Treniram svaki dan osim nedjelje, no kada seu pripreme onda čak i nedjeljom.
– Treninzi su dva puta dnevno, znači desetak puta tjedno minimalno po sat i pol. Sve ovisi koji je dio godine i što trener želi da se radi.
Hrvatska Taekwondo reprezentacija je nakon uspjeha na OI u Kini promijenila trenera. Što se promijenilo pod novom trenericom?
– Sadašnja trenerica Lidija Katalinić-Špoljarić je došla u moj klub Dubravu još 1999. i s njom su krenuli moji prvi pravi rezultati u Hrvatskoj. Tada sam počela raditi s reprezentacijom u kojoj me trenirao Korejac Hong Seung Ki i on je vodio reprezentaciju sve do Olimpijade i na njoj.
– Njemu je tada istekao ugovor i na natječaju je izabrana moja klupska trenerica Lidija Katalinić-Špoljarić i stoga nije bilo nekih velikih promjena u treninzima i pristupu.
Mnogim sportašima nakon velikih uspjeha zna splasnuti motivacija. Kako je bilo kod tebe nakon bronce na Olimpijadi?
– Meni se to nije dogodilo bez obzira što je bronca na Olimpijadi stvarno veliki uspjeh. Imala sam osjećaj da sam mogla biti u finalu i bila sam jako blizu tome. Osjetila sam da mogu bolje, da mogu još napredovati i to mi je najbolja motivacija.
Život vrhunskih sportaša je podređen sportu i disciplini. Da li ti je ikad došlo da sve kažeš “dosta mi je” i kreneš izlaziti i zabavljati se?
– Mislim da se sve može uskladiti, izlasci nisu problem ako se ima neka mjera. Naravno da ima trenutaka kada mi bude teško, no znam zašto ovo sve radim, a to je da svaki dan želim biti sve bolja, i zato mogu ustrajati.
Kako se tvoj život promijenio nakon Olimpijade?
– U početku je bilo dosta medijske pozornosti, bili smo zanimljivi jer su se naše medalje promatrale kao veliko iznenađenje.
– No, mi koji smo u taekwondo-u znamo da se već dugi niz godina s velikih natjecanja vraćamo s rezultatima i Hrvatska u svjetskom taekwondo-u ima jako dobar rejting. No, Olimpijada je ipak nešto posebno i zato smo bili u medijima.
Ni nastup u “Plesu sa zvijezdama” nije odmogao?
– Naravno da nije, taj nastup je samo pridonio atraktivnosti. No, nakon Olimpijade i “Plesa sa zvijezdama” sve se nekako vratilo na staro.
Jesi li osjećala kakav pritisak dok si nastupala na HRT-u?
– Iako je “Ples” više bio nekakva razonoda i satisfakcija, bilo je nekih epizoda kada je bilo jako napeto i kad me hvatala trema (smijeh). Olimpijada je ipak sasvim druga stvar.
Kako izgleda tvoj život bez taekwondo-a?
– Studiram ekonomiju i došla sam do druge godine i zadovoljna sam sa svojim akademskim uspjesima. Iskreno rečeno, osim toga mi ne ostaje vremena za neke druge aktivnosti. Kao i svi mladi volim druženja i izlaske.
Koliko obično traje karijera profesionalca u tvom sportu, do koliko godina se može natjecati na vrhuncu?
– Ima dosta primjera ljudi koji su se u tridesetim bavili taekwondo-om na vrhunskoj razini. Peterostruki svjetski prvak iz Amerike je naslove osvajao u tridesetim godinama. Na kraju krajeva, to ipak ovisi o svakom pojedinom sportašu.
Zubčića ima dosta u Zadru i županiji. Vi vučete korijene iz Pridrage?
– Kada je pala medalja u Pekingu naslov u Zadarskom listu je bio “Pridražanki bronca”. Otac mi je iz Pridrage i tu smo živjeli dvije godine.
Jako sam vezana za ovaj kraj jer sam tu mnogo godina provodila ljeta, što u Zadru što u Pridrazi. Ljudi me tu nekako gledaju kao njihovu i uvijek mi se drago vratiti. Stjecajem okolnosti ovo su mi i već sedme pripreme u Zadru.
Kad smo se našli rodbina je donijela tešku torbu za ponijeti u Zagreb. Što su poslali?
– Stvarno je bila teška. Ne znam, nisam još otvarala, ali sigurno ima vina i raznih delicija. To je tatin odjel.
Što je pred tobom u sportskom smislu?
– Ove godine nam je Europsko prvenstvo koje će se održati u svibnju u St. Petersburgu. To je jedino veće natjecanje ove sezone, a održava se i svjetsko studentsko prvenstvo. Sada smo počeli s bazičnim pripremama i njih ćemo raditi do kraja mjeseca, nakon čega krećemo s taekwondo-om. Do EP će biti Prvenstvo Hrvatske i turniri u Španjolskoj i Nizozemskoj.
Jesi li se ikada našla u poziciji da borilačke vještine moraš upotrijebiti i izvan borilišta?
– Srećom (po protivnika op.a.) nisam nikad. Ako se nađem u škakljivim situacijama pokušavam izbjeći sukob ako je to moguće.
