Hrvoje Šalković u Zadru je predstavio svoj novi roman, ‘Nulti meridijan’. Jedan je od hrvatskih pisaca čiji romani, odmah po dolasku na tržište, zauzimaju prva mjesta top-lista. Čitatelji ga vole, kritičari nešto manje, a mi smo se uvjerili kako je Hrvoje vrlo jednostavna i topla osoba, daleko od ‘Velikih pisaca’ koji se drže rezervirano.
Uoči promocije romana u Gradskoj knjižnici Zadar, razgovarali smo o putovanjima, pisanju, čitanju, sapunicama i Facebooku.
Hrvoje,
što te dovelo u Zadar?
U Zadru sam u sklopu male dalmatinske
turneje, kako bih predstavio novi roman koji je izašao prije nekih mjesec dana,
a bavi se putovanjem u 97 dana. Putovanja su za mene najjača droga. 97 dana
lutao sam Rusijom, Mongolijom, Kinom, Korejom, Indonezijom, Antartikom,
Australijom, Novim Zelandom, Ekvadorom i Sjevernom Amerikom. Volim reći kako
forma ‘old school’ putopisa više ne prolazi. Ta zlatna vremena kad bi otputovao
negdje pa nakon toga pisao roman kojega bi skupo naplatio su iza nas. Ljude
sada zanima kratka, dinamična forma, Facebook statusi. Kada se to pretoči u
književnost, to znači da se ne smije udaviti čitatelja s opisima krajolika,
važni su ljudi. Dio prihoda od romana uplaćen je za pomoć u studiju jednoj djevojci iz
Vukovara.
Smatraš
li da je ovaj roman kruna tvog (puto)pisanja?
Sigurno jest vrhunac; u smislu putovanja.
Stvarno sam se naputovao u životu, ali mislim da nikada neću imati vremena i
energije da u 97 dana obiđem svijet. No, putovnicu ipak neću poderati. Vrhunac
je i u književnom smislu. Svakim romanom napreduješ, pa mislim da je stilski
‘izbrušen’. Sada mi je puno lakše. Da ne vidim napredak, prestao bi pisati.
Nisam Nobelovac, ovo nije neki vrhunac književnosti, ali mislim da je napredak
očit. Vidim to i po uredniku i prvim čitačima.
Putuješ
li sam i pišeš li na ‘licu mjesta’?
Da, sam putujem, a pišem gdje boravim.
Dakle, dobar dio romana nastao je u Internet caffeima. Jedan dio putopisa
objavljivao sam na jednom portalu, i onda sam po povratku sve spojio u formu
romana.
U
kojoj zemlji još nisi bio?
Od 196 zemalja svijeta bio sam u 101. Dakle,
čeka me još puno posla.
Je
li putovanje ‘odrađeno’ zbog romana ili je roman nastao nakon putovanja?
Dok sam kretao na put, nisam imao pojma da
ću napisati roman. To mi uopće nije bilo u glavi. S ljudima u nakladi Ljevak
razgovarao sam o tome kako bi bilo dobro nešto objaviti nakon povratka, ali ne
ovo, nego nešto sasvim deseto.
Sva
se tvoja djela naslanjaju na putovanja; želiš li se odmaknuti od toga?
Prva dva romana bila su putopisna, a
treći, četvrti i peti imali su putovanja samo kao nešto sporedno, ne toliko
važno za cjelinu. Ipak, možemo reći da ‘jašem’ po toj putopisnoj formi,
vjerujem da ću odvaliti još 3, 4
velika putovanja od mjesec dana, ali ne vjerujem da ću pisati o njima jer bih
dosadio i sebi i drugima. Probao bih nešto drugo, npr. nisam nikada pisao u 3.
licu.
Da
li bi volio napisati scenarij? Ili raditi na sapunici?
Sapunice nikad! Nemam ništa protiv ljudi
koji gledaju sapunice, moja mama ih gleda i ona je jedna jako draga žena koju
obožavam. Za milijardu eura ne bih pisao sapunice jer to jednostavno – ne znam.
Jesi
li dobio ponude za ekranizaciju svojih djela?
Sjedio sam na kavama s producentima, ali
zaključili smo, ako budemo radili nešto, a s obzirom da se radi o putovanjima,
bilo bi preskupo. No, vidjet ćemo. Volio bih se okušati u kazalištu. Pogledao
sam dosta predstava, osobito u kazalištu Kerempuh, a prilično sam dobar s
glumačkim miljeom. Sviđa mi se kazalište jer tu nema prevare. Kada napišeš
kazališni komad, slijedi premijera i sve je za sat i pol vremena jasno. Nije me
strah, samo ne bi volio da me se doživi kao neke koji se bave svime i svačime,
pa pjevaju, plešu, sviraju, vode emisije, slikaju…
Primjećuješ li recesiju u književnom i nakladničkom svijetu?
Moram priznati, sve je teže. Javljaju mi se pisci, da ih preporučim urednicima. Prije sam to još i mogao, sada više ne. Pogotovo ove godine – prije nekoliko dana pročitao sam sjajan rukopis, nazvao svog izdavača, ali oni su vrlo oprezni s novim imenima.
Kako
danas izgleda tvoj dan?
Pišem! Kolumne, tekstove, pod svojim
imenom, pod pseudonimom… odrađujem promocije romana… Od samog pisanja romana ne
bi mogao živjeti. Ako imaš uspješan roman, on je dobra ‘neonka’ koja svijetli i
lovi bube. Tako dođe sve ostalo. Inače, imam apsolutnu disciplinu i predanost
pisanju. To je jedini način na koji se može uspjeti. Ljudi ne shvaćaju da je
pisanje posao kao svaki drugi. Naravno, moraš biti talentiran. Mjesecima
‘pripremam teren’ u glavi, slažem ideje, kad dođe do samog čina pisanja,
ustajem u 8 ujutro, isključim mobitel, popijem kavu i radim do ponoći. Potpuna
izolacija. Zbog toga sam izgubio neke prijatelje, ali tako se mora. Ne možeš
jedan dan pisati, pa 5 dana ne, onda sve nestaje.
Prije
nagrade VBZ-a koja te na neki način katapultirala, objavio si zbirku priča i
roman.
Roman ‘Pala karta’ prodao sam u nekih
tisuću primjeraka. Tek sada shvaćam da je i to već bilo vrlo dobro za naše
prilike. A tada mi se činilo da sam neuspješan.
Prodaju
li se kod nas dobre knjige ili pisci?
Možeš staviti 1000 billboarda po
Hrvatskoj, biti na Dnevniku, isto je. Nakon godina u ovoj ‘branši’, shvatio sam
da je najvažnija usmena predaja. Ona prva kampanja je bitna, ali ako se počne
pričati po gradovima da je knjiga dobra, to je to. Definitivno se prodaje – dobra
knjiga. Nažalost, naši pisci misle da su bogomdani, zato što su jednom nešto
dobro napisali, pa sada trebaju sjediti doma i štrikati, a lova i slava past će
im s neba. Ovaj posao je kao politika. Koliko si ruku stisnuo, toliko ćeš
dobiti glasova. Ista je stvar u književnosti, moraš se angažirati, ići po knjižnicama,
promovirati se, razgovarati s ljudima. Tako se dopire do čitatelja. Komuniciram
svakodnevno s čitateljima mailom i preko Facebooka, i to mi je vrlo važno.
Koje
domaće pisce voliš čitati?
Baretića, Karakaša, Dežulovića, Tomića.
Progutao sam ‘Hotel Zagorje’ Ivane Simić Bodrožić. ‘Bombone od meda’ Milane
Vlaović čitao sam do zore. Ima dobrih autora zbog kojih, kad objave nešto novo,
odmah trčim kao malo dijete u knjižaru. Nemam taj problem egotripa kao neki
naši autori. Oni uopće ne žele čitati druge pisce.
Drže
li se hrvatski pisci i komentirate li djela?
Družim se s tek nekoliko pisaca, npr.
popijem kavu s Julijanom Matanović. Nisam ni u društvu pisaca ni u društvu
književnika, ali nije problem u njima, problem je u meni. Djelujem jako
društven, ali u stvari sam u takvoj čahuri da pijem kave i ručam sa samo 2, 3
prijatelja.
