Ludwig
Bauer pisac je s golemim književnim iskustvom koje obuhvaća spisateljski,
urednički, scenaristički, prevoditeljski i antologičarski rad. Pisao je stručne
radove, dječju književnost, objavio je mnoge nagrađene priče, a posebno se
ističe njegovih jedanaest romana kojima je zadužio žanr novopovijesnog romana u
hrvatskoj književnosti. Za svoj najnoviji roman “Zavičaj, zaborav” dobio je
nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen na prostoru Hrvatske,
Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Prvo, čestitke na “Meši
Selimoviću”. Nagrada je došla kao svojevrstan šlag na tortu ogorčenosti koju
ste već neko vrijeme izražavali otvoreno progovarajući o kompetentnosti žirija
nekih hrvatskih književnih natječaja. Ovo je nakon svega sigurno donijelo
određenu satisfakciju, međutim, po nagradu ste ipak trebali ići preko granice.
Što se tiče ogorčenosti, moram naglasiti da ja nisam jedini
koji je sit pseudoliterarnog smeća koje se sustavno predstavlja i preporuča kao
istinska književnost. Nikada se ne osjećam povrijeđenim kada se hvali Mirko
Kovač, Daša Drndić, Rade Jarak, Željko Špoljar i mnogi drugi, istinski
talentirani pisci čija djela zaista vrijedi čitati. Ali kada hvale djela koja
napišu diletanti bez talenta i znanja, onda je to naprosto neukusno i teško
probavljivo.
Što se pak tiče moga mjesta u tim okvirima, odnosno mjesta
moga književnog opusa, u nekom formalnom i neformalnom sustavu informiranja i
književnih interpretacija, znam da sam zakinut. Nije riječ o neskromnosti,
daleko od toga, ali gledajte – proučavao sam književnost 30 godina, više od 20
godina nakon toga nastavio sam je proučavati i pritom i poučavati druge
kreativnom pisanju pa mogu sasvim dobro i pouzdano procijeniti koliko vrijedi
moj roman ili samo jedna moja rečenica, konačno, sva je ta kritičnost i znanje
uposleno pri davanju konačnog oblika svakome mom djelu, svemu što pišem. Isto
tako vrlo pouzdano znam procijeniti tuđe djelo, slojevito ga interpretirati,
znam što vrijedi, a što ne. Dakle, kada nagradu dobije neka trećerazredna
knjiga, a u konkurenciji je bila moja dokazivo znatno bolja, osjećam se
uskraćenim. Nije meni do slave! Dobio sam toga više nego što treba običnom
čovjeku. Osim toga, kada se netko posveti umjetnosti, za njega je sekundarno
dobivanje ili uzimanje. Primarno je davanje. Pravi umjetnik želi nešto dati. Mogu
to do besvijesti ponavljati. Meni je do čitatelja. Meni je stalo da se ono čemu
sam u potpunosti posvećen – čita. To je bit stvari. A javnosti se sustavno nudi
smeće koje potiskuje sve dobre knjige, ne samo moje.
Činjenica da sam četiri najznačajnije nagrade dobio izvan
Hrvatske – Politikinu nagradu u Beogradu, gdje za mene zaista nitko nije znao,
nagradu Svjetlosti u Sarajevu za svoj prvi novopovijesni roman, Hviezdoslavovu
nagradu za prvu hrvatsku antologiju slovačke poezije u Bratislavi i sada
nagradu “Meša Selimović” u Tuzli – ta činjenica zaista puno govori o
našoj sredini. U najmanju ruku govori kako u Hrvatskoj nisu bili posrijedi
literarni razlozi koji su priječili da nagradu dobije neko moje djelo, a u onim
drugim sredinama nikakvi drugi razlozi nisu motivirali one koji dodjeljuju
nagrade.Dakle, tamo nije moglo biti
presudno što ne pripadam u Hrvatskoj nikakvim interesnim ili sličnim skupinama,
tamo nije bitno što kulturni programi hrvatske televizije ne žele dati prostora
Bauerovim knjigama jer se jednom nepovoljno izrazio o Tuđmanu, tamo ne mogu
biti nikome konkurencija, nikome ugrožavati taštinu i svijest o tobožnjoj vlastitoj
veličini, itd., itd… Drugim riječima, tamo, na strani, mogu očekivati
objektivno prosuđivanje svojih knjiga pa se to eto ponekad tako i dogodi.
“Zavičaj, zaborav” je
priča o identitetu koji se traži u mnogim vremenima i mnogim mjestima. Vaši
romani nikad nisu male životne priče, oni drame obitelji i pojedinca
preslikavaju na drame cijelih sustava i naroda u njima. Kako bi sami svrstali
vlastitu književnost? Koliko su relevantne stvari o kojima progovarate?
Točno je da su moji romani dijelom tipa Bildungsromana,
točno je da obično zahvaćam veća razdoblja. Tako je s Kratkom kronikom porodice Weber, sa Zapisima i vremenima Nikice Slavića, sa Zavičajem, zaboravom, zatim s Biserjem
za Karolinu, ili s Patnjama Antonije
Brabec, ali moj najviše izdavani roman Paritura
za čarobnu frulu, koji je doživio sedam izdanja na hrvatskom i dva na
njemačkom, događa se u Beču u kratkom razdoblju, slično je s romanom Don Juanova velika ljubav i mali balkanski
rat, a jedan od mojih prvih romana Trag
u travi ima fabulu koja se događa u samo tjedan dana. Dakle, teško je
postavljati neke opće definicije mojih romana. Svaki je od njih zaseban i
drugačiji projekt. Svaki želi svoju publiku obogatiti i zainteresirati na nov
način. Govorilo se da je i tragičan kraj neizbježan dio moje poetike, ali roman
Prevođenje lirske poezije završava
sasvim nedvojbenim, iako malčice humorističnim happy-endom.
Kamo bih svrstao svoju književnost? Sviđa mi se oznaka
novopovijesni roman iako je nisam ja smislio. Ali to odražava karakter dobrog
dijela mojih romana. Od polovice devetnaestoga stoljeća sve do danas pojedinac
je pod velikim pritiskom povijesti, on je njezina igračka. Čini se da čovjek u
povijesnim okvirima nije gospodar svoje sudbine, nego ga povijest melje svojom
logikom. To sam htio izraziti. Ali povijesni romani nisu jedino što pišem. U
mnogim svojim djelima nastojim afirmirati humorističnu stranu života. Humor je
izlaz, kada drugih izlaza nema. I uopće literatura igra sličnu ulogu kao
ljudski snovi. Upoznajući svoj svijet preko snova, njegovu bit, možda i
strahotu, postajemo dorasliji tome što nas čeka na javi. Humor ima sličnu
svrhu. Prema tome, sve što pišem relevantno je u smislu širenja kruga, gotovo
metafizičkog kruga oko nas, kruga u koji je prodrla svjetlost. Govorim dakle o
širenju spoznaje umjetničkim sredstvima.
Na to se nadovezuje nehotično vizionarstvo mojih romana.
Roman Biserje za Karolinu napisao sam
1989. godine u Americi, a naknadno su u liku slavohlepne političarke
prepoznavali Tuđmana. Danas se pak čini kao da Jadranka Kosor uzima taj roman,
koji vjerojatno nije čitala, za scenarij svoga ponašanja u javnosti. Ona u
nekim situacijama kao da želi doslovno oponašati junakinju moga romana, bivšu
komunistessu, ženu opčinjenu vlašću. Da roman nije posljednji put objavljen
2001. godine, barem u Hrvatskoj, sada bi me mogli optužiti da sam lik Karoline,
beskrupulozne političarke poludjele za vlašću, komponirao prema Jadranki Kosor.
Još bih mogao o svojoj književnosti reći da je svrstavam u
inovativnu. Znate, mnogima se danas čini da je sam akt destrukcije, jezika,
rečenice, lika, fabule, konvencija, pojednostavljeno rečeno – da je dovoljno
psovati da biste bili suvremeni. A zapravo je to zastarjelo. To je moglo biti
avangardno na početku dvadesetog stoljeća. Prije stotinu godina! Tada su to
isprobali dadaisti i drugi, i to se potrošilo. Ono što bi slabije informirani
htjeli da bude novo i suvremeno, poput Janka Polića Kamova, to je zapravo
odavno zastarjelo, preživjelo, davno se potrošilo. Inovativnost je drugdje.
Inovativnost predstavljaju pouzdaniji a novi i slojevitiji putovi do
sugestivnosti.
Nakon trideset godina
književnog rada, jedan ste od pisaca koji može reći da je stvorio vlastitu
publiku. Ipak, globalno gledajući, publici je sve teže prići. Kruno Lokotar je
izjavio da živimo u vremenu krize publike. Koliko se pisac treba dodvoriti i
podrediti publici? Nedavno je objavljena vijest o inicijativi Umberta Eca da
prepravi svoj roman Ime ruže za modernu publiku. Koliko se publika doista
promijenila?
Doista imam svoju publiku. Nije jako brojna, ali je jako
poticajna. Mahom su to zreliji ljudi, intelektualci, najvećim dijelom
profesorice ili drugi pisci. Često dobivam pisma prepuna oduševljenja mojim
knjigama. Ali, iako se moje knjige vrlo lako čitaju, gotovo gutaju, nisam široko
popularan, dijelom i zato što nedostaje relevantna interpretacija moga djela.
Kritičari me hvale kada pišu o meni, ali ne uspijevaju uvijek izraziti neke
stvari koje se meni čine značajnim, primjerice – koliko je književnost, uz
ostalo, plemenita zabava. Slojevitost ne mora biti samo teret.
Publika se mijenja, slažem se. Najšira se publika, nazovimo
to tako, demokratizira, ali to nije daleko od primitivizacije. Jeftine stvari
postaju sve bliže čovjeku našeg vremena. Dakle, i jeftina književnost. Zatim tu
dolazi i vrlo složeni problem suvremenog pristupa tekstu. Netko tko je od mladosti
odgojen na multimedijalnom izrazu, nije sklon proces spoznaje podrediti procesu
prolaženja vremena. Kada čitate roman, onda to ima svoje trajanje, svoje
vrijeme, svoju dijakroniju. Kada doživljavate multimedijalnu informaciju, onda
je tu sinkronizacija više stvari koja daje smisao. Sve je tu odjednom, i boja,
i zvuk, i minimum teksta, i intrigantan poticaj, sve u istom vremenu. Tko je
odrastao u takvoj kulturi, teško može razumjeti ili prihvatiti proces
ozbiljnog, analitičnog čitanja koji apsolutno uključuje vrijeme, prolazak
vremena.
Usprkos svemu nisam spreman prilagoditi se pretjerano
multimedijalnom doživljaju svijeta. Nije to meni novo – prvu sam hrvatsku
kibernetiku preveo šezdesetih godina kada je o tome ovdje malo tko išta znao –
ali rekao bih da neke potvrđene vrijednosti treba čuvati po svaku cijenu.
Užitak u čitanju, primjerice.
Pisanjem se bavite od
gimnazije, iza sebe imate veliki književni opus i iskustvo gotovo 50 godina
sudjelovanja ili bar promatranja književne scene. Prvu nagradu za priču dobili
ste još kao gimnazijalac, a posljednju, “Petar Zoranić”, upravo u
Zadru prošle godine. Što se sve dogodilo sa hrvatskom i svjetskom književnošću
između te dvije nagrade? Možete li percipirati u kojem će se smjeru dalje stvari
razvijati?
Mnogo se toga dogodilo, i bio bi potreban puno bolji
stručnjak, puno šireg znanja da dade potpuniji odgovor. Poprilično se razumijem
u poetiku, ali nisam književni povjesničar, a i kada bih bio, bila bi zato
potrebna i cijela knjiga. Ali nabrojat ću stvari koje mi padaju na pamet i
možda pripadaju relevantnijima. Prije svega u međuvremenu se dogodila epoha
romana. Na planu svjetske književnosti to su dijelom bila iskustva Drugog
svjetskog rata. Bio je potreban određeni odmak da se, posebno u američkoj
književnosti, pojave veliki romani s temom iz Drugog svjetskog rata, od koji su
mnogi dobili i svoju filmsku verziju. Nekolicina velikih romanopisaca
obilježila su tu epohu, od Faulknera do Becketta. Štošta što je došlo nakon
njih nastalo je unutar te struje. Uostalom, u to vrijeme doživjeli smo novu
valorizaciju Joycea i Kafke, pa čak i klasičnih pojava kao što su romani
Tolstoja i Dostojevskog, sve značajniji bio nam je Nabokov, nezasluženo veliku
pažnju dobio je Borghes, pojavio se Marquez, Vargas Llosa. Za hrvatski roman
bila je karakteristična pojava Marinkovićeva Kiklopa, koji je izašao šezdesetih u Beogradu. Taj pomalo
zavodljivo kičasti roman doživio je veću slavu od zaslužene pa je u zasjenak
bacio znatno bolju, ozbiljniju njegovu Zajedničku
kupku, kao i veliki Krležin roman Zastave.
Bio je to začetak postmodernizma kod nas. Ovaj posljednji Krležin roman do
danas nije dobio zasluženo mjesto, a oni prethodni manjim se dijelom
osporavaju, i većim – pretjerano hvale. U novije vrijeme zasluženu su pažnju
pobudile odlične Jergovićeve novele, a veliki pisac nekolicine jugoslavenskih
sredina Mirko Kovač postao je konačno i hrvatski pisac.
Zanimljivom mi se čini i pojava tzv. ženskog pisma, odnosno
književnosti koju pišu spisateljice. Pojmovi nisu identični, ali se dijelom
preklapaju. Pojava književnosti koju pišu žene uglavnom se vremenski podudara s
mojim ozbiljnijim ulaskom u književnost, dakle riječ je o osamdesetima. Ono što
je u toj književnosti bilo vrlo uočljivo, dobivalo je i najveće pohvale, i
zapravo je u najboljem slučaju osrednja književnost, što do danas nije pošteno
procijenjeno. Naravno, među autoricama ima i onih koje imaju i dovoljno znanja
i talenta pa su rezultat istinski dobra književna djela. Pritom mislim prvenstveno
na Dubravku Ugrešić, čiji opus jest obilježen time što je u pitanju autorica,
ali je kvaliteta njezinih djela sasvim neupitna. S druge strane, postoje
suvremene spisateljice, poput Daše Drndić i Irene Lukšić, koje sjajno pišu, ali
čiju književnost uopće ne doživljavam kao žensku, odnosno rodom određenu ili
definiranu. To je naprosto dobra literatura.
Ne znam kako će se stvari dalje razvijati. Nadareni mlađi
pisci, od kojih sam već spomenuo Radu Jarka i Željka Špoljara, nailaze na
prepreke izvanliterarne prirode, tj. ne pripadaju nekim krugovima koji se znaju
nametnuti. Možda veće šanse imaju spisateljice koje ozbiljno pristupaju svome
poslu, poput Maje Hrgović ili višestruko nagrađivane Ivane Šojat Kuči. Književnu
publiku pretežno čine žene. Mislim da određenu šansu ima i ona vrsta
književnosti koja je okrenuta kazalištu ili televizijskim i filmskim
inscenacijama. Ovo što predstavlja main-stream moga književnoga rada, moderni
roman, ostat će izvan društvenog main-streama, bojim se. Dobra literatura sve više
će biti privilegija svojevrsne elite, posvećenih.
Pozdravljate li inicijativu
Pravo na profesiju, koju je pokrenuo Robert Perišić, sa ciljem da pisanje i
književni rad dobiju status zanimanja, kakav primjerice imaju druge umjetničke
discipline, a koje književnici bez sumnje zaslužuju. Da li je ova inicijativa
pravi način dolaska do cilja? Budu li pisci prosvjedovali, hoćete li im se
pridružiti?
Pametno je to artikulirano. Već prije pola stoljeća pitao
sam se kako je moguće da direktor izdavačke kuće dobije plaću, dobije je
urednik, dobije je lektor i korektor, dobiju je i tiskari, a za pisca koji je
proizveo temelj onog od čega svi oni dobivaju plaće, za toga pisca, ili
prevoditelja, “trenutno nema sredstava”… Doduše, to je logika i
kapitalizma: profit se mora ostvariti, a neposredni se proizvođač uvijek može
baciti na ulicu, prostora je dovoljno za sve. Mogao bih se pridružiti
prosvjedu, jer sam na toj strani, ali se bojim da je moj glas nejak. Vjerujem
da pišem dobre knjige, ali ne smatram se posebno utjecajnim ili važnim. Moj
glas u svakom je pogledu tek glas pojedinca.
