Krešimir Mišak, autor emisija “Na rubu znanosti” dao je opširan intervju Damiru Kramariću za portal Dnevno.hr , koji uz odobrenje autora prenosimo u cijelosti.
U vrijeme kada političari poput Vesne Pusić sve otvorenije i sve
nervoznije govore da ćemo, ako ne glasamo za ulazak Hrvatske u EU,
propasti, da će nas zadesiti glad i siromaštvo, Krešimir Mišak u svojoj
kultnoj emisiji ‘Na rubu znanosti’ ugošćuje redom stručnjake koji na
brojnim primjerima pojašnjavaju da je Europska unija ustvari
nedemokratska totalitarna tvorevina koja će s vremenom postati još
centraliziranija, u kojoj će siromašni biti još siromašniji, te koja će
zbog težnje ka daljnjem gušenju demokracije i sloboda postati doista
prava fašistička tvrđava.
Kako vam ‘s ruba znanosti’ izgleda skori mogući ulazak Hrvatske u EU?
– Čim čovjek otvori samo jedno krmeljavo oko, vidi da je u priči o
Europskoj uniji riječ o svjesnoj laži i manipulaciji. To se jasno vidi,
između ostalog, i po zanemarivom postotku odlučivanja koji bi Hrvatska
imala u EU, premda valja znati da tamo u stvari nitko ne odlučuje,
odnosno odlučuje Europska komisija koja je nadnacionalna struktura.
Definicija spoja tako nedemokratske i centralizirane vlade i korporacija
zove se fašizam. U kojoj mjeri svaka odluka Europske unije ide u korist
korporacija, može se pročitati u svim dnevnim novinama. Danas smo,
međutim, zasuti iznošenjem gomile floskula tipa: ‘Moramo ući u europsku
obitelj’ ili ‘Nikad nećemo odlučivati sami o sebi više nego kada uđemo u
EU’, pa onda svi koji tako ne misle ispadaju nekakvi ognjištari odnosno
primitivci. Među onima koji su protiv ulaska Hrvatske u EU ja međutim
nisam ni jednog takvog sreo.
Što mislite zbog čega Vesna Pusić prijeti u stilu: ‘Što vam je ljudi, ako ne uđemo u EU, nećete dobiti mirovine’?
– Čim daje tako agresivne izjave, to znači da nešto ne ide po planu.
Vjerojatno bi referendum mogao završiti onako kako nisu očekivali, pa su
im preostale jedino prijetnje i zastrašivanje naroda.
Zbog čega u javnosti prevladava stav da su oni koji su protiv
EU neobrazovani i primitivni, dok su ovi drugi napredni i pametni?
– To je propaganda. Jedan politolog tako tvrdi da ćemo otići u novu
Jugoslaviju ako ne uđemo u EU. Ta tvrdnja je tako glupa i nerealna da me
od nje oči peku. No onima koji manipuliraju, istina nije važna. Jedna
od uspješnih metoda manipulacije je i stavljanje etiketa. Danas mnogi
jako paze na političku korektnost, što je u stvari jednoumlje gore od
bilo kojeg dosadašnjeg. David Icke ih naziva robotskim ljevičarima. Pri
tehnici lijepljenja etiketa unaprijed se zna što je dobro, a svako
drugačije mišljenje dobiva etiketu zbog koje se svi boje bilo što reći.
Možeš dobiti etiketu ksenofoba, rasista, homofoba, pseudoznanstvenika,
desničara i slično. U našim novinama ima mnogo takvih primjera. Čitao
sam intervju s čovjekom koji vodi nekakvu stranku Finaca. Ništa posebno
nije rekao, no u naslovu je istaknuto da je to ekstremni desničar i
ksenofob. Znači, mi ne trebamo doći do zaključka već nam je on odmah
nametnut. Čim nam prezentiraju činjenice, odmah daju upute što iz toga
moramo zaključiti.
Kako objašnjavate da baš sve hrvatske parlamentarne stranke
podržavaju ulazak Hrvatske u EU, iako je velik dio naroda protiv? Ne bi
li političari trebali predstavljati narod?
– I tu se odgovor krije iza priče o etiketatama. Riječ je o nekoliko
kategorija ljudi. Prvi su oni koji su, pjesnički rečeno, hipnotizirani,
koji su nasjeli na propagandu i onda pričaju i prenose dalje. Misle da
su informirani, a nisu. Etikete koje su nalijepljene sprečavaju ih da
odu u određena područja i vide o čemu se tu radi. Na drugoj razini su
sitna koristoljublja. Svi se hoće uguziti na dobro plaćena mjesta gdje
se ništa ne radi. Nevjerojatno je mnogo ljudi spremno prodati se za
sitnu lovu. To se pokazalo kad je CIA kupovala novinare te kad je
kasnije obznanila da ih možeš kupiti za sto dolara. Ima međutim i jedan
broj ljudi koji su duboko unutra i koji svjesno lažu. Ne misle oni da je
EU napredna, već namjerno lažu. Nije im, naime, nepoznato da EU nije
nikakva demokracija, već da je to diktatura kroz legislativu. Čak nije
tajna da je EU rezultat zakulisnih djelovanja određenih skupina. Ne
moramo se tu baviti teorijama urote. Postoji knjiga ‘Tajna povijest
Europske unije’ koja to detaljno opisuje. Povijest EU je, dakle,
manipulacija duga pedeset i više godina. Kad vidimo da je Sarkozy
postavljen od Bilderberga, da je Anglea Merkel na isti način
postavljena, da je Cameron instaliran od Bilderberga, da imamo
predsjednike i premijere koji dolaze iz svjetskih banaka, da su vodeći
političari ili iz Trilateralne komisije ili su Bilderberzi ili Goldman
Sachs, onda trebaš biti slijep da ne vidiš da je to sve isto. Na
hrvatskoj razini također su ljudi sa zadatkom. Ti ljudi nisu izabrani
slučajno. To se vrlo lijepo može pratiti već desetak godina.
Na koji način? Možete li se sjetiti nekog političara koji
javno govori da je puk preglup da odlučuje te da političari moraju
odlučiti umjesto njih?
– Naravno. Najbolji primjer je bivši ministar Božinović koji nas je
ugurao u NATO i koji je rekao da je referendum suprostavljen
demokraciji. Kazao je: Ako imamo predstavničku demokraciju, što će nam
referendum? Jer se tobože ne može očekivati od građana da pročitaju sve
te pravne akte te da donesu ispravnu odluku. No pitam se jesu li
saborski zastupnici pročitali te silne dokumente na tisuću stranica.
Obje ruke mi reži da nisu. S druge strane imamo priču o takozvanom
‘uspjehu referenduma’. I upravo ta floskula ‘uspjeh referenduma’
odgovara na pitanje tko govori da su kod nas ljudi preglupi da bi sami
ispravno odlučili. Referendum je sam po sebi uspješan, jer predstavlja
glas naroda. Ne može se govoriti o uspjehu referenduma tako kako se kod
nas govori. Hrvatski političari kažu: Nadamo se da će referendum biti
uspješan. I ja se nadam, samo se bojim da ne mislimo na isti rezultat.
Iluzija je, dakle, da su političari neovisni. Oni imaju svoje šefove. I
kad bi se čovjek malo udubio, mogao bi naći indicije koje vode svakoga
od njih prema nekome.
Imate li konkretan primjer?
– Imam. Jedan zagrebački političar nedavno mi je prepričao razgovor
koji je prije više od deset godina vodio s Rockfellerom četvrtim. Kazao
mu je tada da ima svog čovjeka koji će biti novi predsjednik Hrvatske.
Nije se, međutim, mogao sjetiti imena budućeg predsjednika. Naš
političar pokušao je pogoditi. Pitao je je li ovaj, je li onaj, na što
je Rockfeller odmahivao glavom. I tek kada ga je upitao za Mesića,
odgovorio je: Da, Mesić je taj. Nakon povratka u zemlju u čudu je čitao
da Mesić ima svega dva posto glasova u anketama. No kasnije se dogodilo
‘čudo’. Znalo se unaprijed da će tadašnji autsajder pobijediti na
predsjedničkim izborima. Na taj način mogu se pratiti ljudi koji su
dolazili s torbama s lovom, potplaćivali ljude na radio stanicama i
slično. Kad su Matu Granića, primjerice, prije nekoliko godina pitali
što ako referendum ne prođe, odgovorio je: ‘Mora proći’ te dodao da će
se ponavljati ako ne prođe, kao što se ponavljao i u drugim zemljama.
Nakon tih rečenica, koja sam prepisivao iz novina, a koje otprilike
glase: Naša je zadaća da ljude uvjerimo da je ulazak u EU dobra stvar,
meni se otvara pitanje: a tko su to ‘mi’ i tko je tim ‘mi’ dao tu
zadaću.
Ne bi li mnogi hrvatski građani na referendumu mogli
postupiti upravo suprotno od onoga na što ih nagovaraju političari, koji
su ponajviše odgovorni za uništenu Hrvatsku?
– Nisu političari u stvari ništa uništili, već postoji sustavna
propaganda uništavanja vjere u vlastite sposobnosti. Tako slučajno
doznam da je brod izgrađen u splitskom škveru proglašen najboljim brodom
na svijetu i da je u zadnjih dvadeset godina bilo dvadeset takvih
brodova, no o tome u novinama nema ni riječi. Samo da brodogradnja guta i
guta. Negdje izađe vijest da je Vukovarska županija povećala izvoz za
300 posto, no to je bila izrazito sitna vijest. O uspjesima se nikad
nigdje ne govori, ali zato su novine prepune floskula tipa: Hrvati su
neradnici, Hrvati su lijeni…. I što je najveći problem? Problem je u
tome što ljudi vrlo lako odbacuju vlastito iskustvo, a prihvaćaju ono
što im netko kaže u novinama. Zbog toga sam rekao: Čekaj malo, idem
pogledati oko sebe. Nisam primijetio ni lijene ni neorganizirane, već
sam vidio ljude koji se ubijaju od posla. To vrijedi za sva područja. Mi
smo godinama imali besplatno školstvo, a sada nas uvjeravaju da je to
nemoguće. Imali smo besplatno zdravstvo, a sada nas uvjeravaju da je i
to nemoguće. Za razliku od SAD-a, koji je u takvom sustavu oduvijek, mi
imamo iskustvo da se vrtić gradio doprinosima. Nije bilo kredita od
banaka. Dvadeset godina živimo bez Europske unije, a živjeli smo i
prethodnih sto i sad je odjednom to nemoguće. I neki politolog odjednom
na televiziji prijeti da će se, ako ne odemo u EU, povećati carine, da
ćemo ući u novu Jugoslaviju, političari prijete da ćemo propasti. To su
obične laži i bilo bi najbolje kad se nitko ne bi dao prestrašiti.
Kako se zaštititi od sveprisutne propagande?
– U vremenima sustavne manipulacije, najpouzdaniji komunikacijski
kanal je usmena predaja. Kao nekad. Pričaj s Mađarom, Čehom, Francuzom,
Slovencem pa ćeš čuti što će ti reći. U novinama pročitam divovski
intervju sa slovenskim pregovaračem za poljoprivredu koji priča kako
slovenska gospodarstva stasaju i rastu. U isto vrijeme, na granici sa
Slovenijom je priča potpuno drugačija. Oni su posve upropašteni. Ako
čovjek osobno priča s nekim, možda će čuti i neki krivi podatak. No nije
važno jesu li banane poskupjele 300 ili 400 posto. Bitno je znati da su
skupe jer su im nabili kvotu uvoza banana. Zakon u EU će, dakle, svakog
dotaknuti u njegovom domu.
Tko od hrvatskih političara prednjači u propagandi?
– U svojoj knjizi sam, između ostalih, naveo i citat Sanadera iz
2004. koji je rekao: Moramo napraviti javnu raspravu o Europskoj uniji,
ali bez suprostavljanja euroskeptika i euroentuzijasta, jer Europska
unija nema alternativu. Kada to čitaš, ulazi ti u podsvijest, pa ne
percipiraš o čemu se tu radi. Samo dobivaš dojam plašenja. I straha. No
svi ljudi o kojima pričam, a koji svjesno lažu, stvarno su ogromna
iluzija. To je šačica ljudi koja vlada šačicom medijskih kanala.
Zamislimo da ih se na tri mjeseca ugasi i zabrani pristup medijima.
Svijet bi i dalje funkcionirao. Zašto? Jer svijet ne funkcionira zbog
njih. I kada ne bi bilo stresova, stvari bi išle u pozitivnom smjeru,
što je naravno problem. Jer cilj je koračanje prema svjetskoj
totalitarističkoj državi, čega je Europska unija dio. I naravno da se
tim putem ne može ići bez šokova. Tko će išta mijenjati kad je dobro?
Samo čovjek suicidalnih tendencija može, dakle, pomisliti da bi trebao
biti za Europsku uniju. To je moje skromno mišljenje, ako ga smijem
suprostaviti drugim mišljenjima kojih ima bar 300 puta više u novinama.
Nakon svih laži, ljudi su zaista zaslužili malo istine.
Mnogi vaši gosti u emisiji govore o sve prisutnijim
obilježjima totalitarnog Novog svjetskog poretka kojim se upravlja s
jednog mjesta. Slažete li se s tvrdnjom da danas ta obilježja mogu
vidjeti čak i oni koji na takve teorije obično odmahuju rukom nazivajući
ih posprdno teorijama zavjere?
– To je točno. Čitao sam jedan intervju sa Sai Babom, koji je rekao
da nije danas situacija gora nego što je nekad bila, nego je samo
svjetlost jača. I to je odlična usporedba. Imaš prljavi podrum sa slabim
svjetlom i čini se da je sve uredno, no kada staviš jaču žarulju vidiš
mrtve štakore, vlažne kutije i prljavštinu po kutovima. U stvari, ove
iste metode manipulacije o kojima sam govorio možeš pratiti i prije
Drugog i Prvog svjetskog rata, u Francuskoj revoluciji… To traje jako
dugo. No iz nekog razloga prije trideset, četrdeset, sedamdeset godina
vrlo rijetki su imali neku sliku o tome. Svijet je bio manje umrežen,
mada je danas umrežen iz drugih razloga. Da smo ulazili u EU prije deset
ili petnaest godina, stvari bi bile drugačije. Mislio bi: Ovaj zli
Tuđman sprječava nas jer nitko ga nigdje ne prima, a mi bi htjeli s
drugima.
U Sloveniji i drugim zemljama bila je podrška od 90 posto. I
danas u sklopu propagande u novinama pišu kako je podrška Europskoj
uniji u Slovačkoj i Sloveniji bila toliko i toliko posto. Da, ali kada
je to bilo? U vrijeme kada se nitko još nije probudio. U isto vrijeme
Slovenci danas kažu: Mi smo izgubljen slučaj, nemamo vlastitu monetarnu
vlast, ne možemo izdavati novac, nemamo ništa. Osuđeni smo na milost i
nemilost. Drugim riječima, da danas bude izjašnjavanje u tim istim
zemljama, rezultat bi bio još gori nego što će to biti kod nas. Pričao
mi je čovjek u Češkoj kako se navečer slavilo, a ujutro se bukvalno
plakalo, kad su vidjeli cijene u trgovinama i kioscima. To je događaj
koji se zbio, no to ne možeš pročitati u novinama, kao što ne možeš
pročitati da su u Mađarskoj neprekidno demonstracije protiv Europske
unije. Nigdje ne možeš pročitati da Mađari nemaju ni pedlja svoje
zemlje, samo okućnice. To je sve.
Po čemu bi mi bili bolji od Mađarske, Italije, Grčke, Španjolske u kojima je kriza neviđenih razmjera?
– Bio je dobar naslov u jednim engleskim novinama s tim u vezi, a
kaže: ‘Znaju li Hrvati nešto što mi ne znamo?’ Novine, međutim, pišu
kako je Grčka sama kriva jer je uzimala kredite, a nitko ne piše da su
im gledali kroz prste, kao što je američki šef federalnih rezervi
Greenspan dopustio da se snize osiguravajući faktori za izdavanje
kredita, da bi stvorio krizu. To su prevaranti koje treba nazvati pravim
imenom. Pričaju o rješavanju krize eura, no nemaju namjeru riješiti
krizu već je žele produbiti. I nema tu velike razlike između Europe i
Amerike. Na vrhu Europe i Amerike su ljudi koji pripadaju istim
krugovima.
ko je na vrhu te piramide?
– Ne zna se jer vrh piramide je obavijen oblacima. To se može
pratiti do razine javnih agencija, poput EU-a, MMF-a, Svjetske banke. Za
neka društva se zna da postoje, ali se ne zna točno što rade, kao
Vijeće za vanjske odnose, Kraljevsko vijeće za vanjske odnose,
Trilateralna komisija, Bilderbergška družba. Iza njih su još neke
skupine za koje ne znaš postoje li doista. Što se zbiva iza njih, to
zapravo ne znaš, jer na ovoj piramidi veze možeš pratiti do nekih
obitelji poput Rockfellera i Rotshilda… koje stalno iskrsavaju. Ovaj
financira Trockog i Lenjina, ovaj Hitlera, ovaj Roosevelta i slično. Kad
ljudi kažu promijenila se vlast u Americi, ne znaju da svaki američki
predsjednik ima od 140 do 200 savjetnika iz Vijeća za vanjske odnose.
Uvijek je to ista ekipa, samo kruže. Agencije koje određuju kreditni
rejting su dobar primjer takve manipulacije, jer one stvore krizu tako
što napišu jedan minus, a nikome nisu odgovorne.
Postoje li obrnuti primjeri?
– Island je najbolji primjer da je moguće voditi i drugačiju
politiku. Kad su rekli ‘morate sanirati banke’, oni su rekli ne. Ljudi
su izlazili na ulice sve dok se nije napravio referendum. Rekli su neka
banke propadnu, jer mi nećemo preuzeti njihov dug, kao što su sve druge
zemlje napravile. Banke su u Islandu propale i 2007. i 2008. godine o
tome se pisalo puno. Danas se, međutim, nigdje ne spominju. Postoje,
dakle, i druge opcije, samo se sustavno skrivaju. Umjesto njih dobivaš
ovakve floskule tumačenja da si glup, da si jadan i slično. Tu su dakako
i lažne ankete, kao i primjeri velike podrške Europskoj uniji od prije
petnaest godina, koje nemaju veze s današnjicom. Ljudi su u vrijeme
svinjske gripe mislili da su se farmaceutske kompanije infiltrirale u
Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Ne, one su je stvorile. Oni samo
slijede scenarij, oni ne reagiraju na događaje, ali zato mi reagiramo
jer nam stišću gumbiće, kad ti pobuđuju emocije. Zato bi ljudi jasnije
vidjeli stvari kada ne bi uopće čitali novine ni slušali radio ni
televiziju.
Mislite li da bi se ljudi trebali više oslanjati na intuiciju?
– Intuicija ili zdravi razum je ono što se po novinama često pljuje.
Prije godinu dana je bila anketa koja je istraživala što Hrvati misle o
tržišnom gospodarstvu, da li bi htjeli jakog vođu i slično. I sad su
Hrvati odgovorili sve razumno, iz svog iskustva. Kazali su tržišna
ekonomija nam se ne sviđa ovakva kakva je, određeni oblik
samoupravljanja je bio dobar, dakle rekli su sve razumno. No u novinama
je to predstavljeno na način: Hrvati su glupi, oni žele Tita, njima je
žao što više ne mogu besposličariti i takve stvari. To uopće nije bio
zaključak koji se vidio iz odgovora na pitanja koja su postavljena.
Takvi primjeri mogu se vidjeti na svakom koraku, hoćeš uspjeh
referenduma, hoćeš interpretacija anketa. I kad se govori da ne
vjerujemo Saboru, Vladi, opet se govori Hrvati su glupi. A možda nisu,
možda imaju razlog da im ne vjeruju. Je li se netko upitao zašto? Jedino
što nije svima jasno je do koje mjere ide ta manipulacija. Ljudi teško
mogu zamisliti da postoje operativci, ljudi koji su dovedeni da budu na
vlasti, koji su tu sa zadatkom.
Je li nešto što se događa potajno, iza kulisa, uopće moguće znanstveno rastumačiti?
Sve društvene znanosti su stvar konsenzusa. Kako se, primjerice,
gradi takozvana teorija urote? Izvadiš određene podatke, povežeš ih i
složiš priču. Kako se gradi povijest? Na potpuno isti način. U
povijesnom istraživanju dolaziš do papira, zapisnika i slično. Tamo nema
onog što se usmeno govori, no mi znamo kako se čovjek pere od
upletenosti u bilo što: usmenom zapovijedi. Kažeš potčinjenom i nema
pismenog traga. Na sličan način je povijesnoj znanosti nedohvatljivo ono
što se događalo iza zatvorenih vrata. A logično je da se upravo tako
najčešće bitne stvari dogovaraju. Ljudi najprije pričaju među sobom, a
kasnije naprave sjednicu i formaliziraju ono što je već dogovoreno. Ali
se tome ipak može ući u trag.
Ima kod nas puno knjiga o tim temama, o
pojedinim područjima. Ima o NASI, o Bilderberzima, o nafti i novcu ili o
Europskoj uniji. Također postoje autori poput Davida Ickea koji radi
upravo ovo o čemu pričamo. On povezuje točkice. Nekakvi tragovi uvijek
ostaju. Jer kad vidiš tko je otišao prije raspada SSSR-a na sastanak s
Gorbačovom, kad vidiš poslije što se tamo dogodilo te ako u moru
informacija takve sličice složiš na hrpu, počet će ti iskakati ista
imena i iste metode. I ne samo to. Na nekim od tih sastanaka su rečene
neke stvari. Kao što je Icke u ovoj emisiji primjetio: Jean Monnet, otac
Europe, davno je rekao da je cilj u što manjim koracima stvoriti državu
u kojoj će se poništiti suvereniteti, ali tako da to nitko ne shvati.
To je rečeno i u knjigama zapisano. Kad počneš takve stvari proučavati i
snabdjevati se informacijama, stvar postaje očigledna. Slično je
istraživanju bilo čega drugog.
Napisali ste na blogu da osjećate kako se steže obruč oko
nas, jer svi pričaju o nekakvom napretku, a sve gore živimo. Možete li
to pojasniti?
– Svi se danas tako osjećaju, jer te sa svih strana dresiraju.
Takozvana teorija urote pruža nevjerojatnu mogućnost predviđanja. Kad
povežeš informacije o velikoj nadnacionalnoj strukturi, svjetskoj
državi, težnji ka elektroničkom novcu, mikročipiranju… sve ti postaje
jasnije. Kažu primjerice da će Europa propasti. To je ciljani raspad i
to ne znači da će se raspasti na nacionalne države. Raspast će se u
svjetsku državu. Kad se pojavi Barack Obama, možeš odmah reći da neće
izvršiti ništa od onog što je obećao. S lakoćom je moguće svaku odluku
predvidjeti. Zahvaljujući tome, svijet se danas zapravo ni ne može
interpretirati bez takozvane teorije urote. Sve drugo je tapkanje u
mraku.
Možemo li u hrvatskim medijima vidjeti principe vladavine nevidljive ruke?
– Naravno. Kako vjerovati velikim medijima, kada glavni kolumnist
jednog dnevnika, Davor Butković, piše: ‘Ove novine su oduvijek
podržavale bezuvjetni ulazak Hrvatske u Europsku uniju’. Nakon te
rečenice trebaš zatvoriti novine i reći da u ovdje nema ni trunka
istine. To više nije novinarstvo. To nisu vijesti.. Ako mi netko ne
vjeruje, neka pročita sam. A onda neka se zapita što se može tim
novinama vjerovati. Meni je nevjerojatno kako neke dnevne novine imaju
tako neskriveno propagandističke naslove. Sramotno je kada na naslovnici
osvane naslov MMF: Propast ćete! To su pamfleti, trebali su ići
lijepiti ih na stupove. Ne znam koji kanali vode do toga, ali vidim
učinke. Dao bih ljudima savjet: Ne slušaj što govore, slušaj što žele.
Jer kad znaš što žele, nećeš slušati što govore. Kad primjerice kažu da
je EU strateški interes Hrvatske, zanima me tko je odredio da je to
strateški interes. Zašto bi mi u to povjerovali?
Gdje se u cijeloj priči o svjetskoj piramidi moći nalaze Hrvatska i konkretna vlast u Hrvatskoj?
– Rekao bih da je vlast u Hrvatskoj jedna mala operativna podružnica
daleko od vrha. Naši nisu u Bilderburgu jer smo presitna riba.
Spomenuli ste da ste među izjavama predstavnika desnice
pronašli dosta istine. Zašto se u današnjem svijetu desne političke
opcije smatraju negativnim, dok je lijevo i liberalno pozitivno?
– Zato jer kroz nametnutu političku korektnost vlada jednoumlje.
Politička korektnost diktira da je lijevo i liberalno pozitivno, a desno
negativno. Zašto? Zato jer je to dobra poluga za globalizaciju i
vođenje globalne diktature. Nažalost, danas se svi protiv EU bore iz
perspektive nacionalizma. To je glupo, jer mogli bi svijet
decentralizirati još više na regije, gradove, sela, pa da ljudi doista
odlučuju sami o sebi. No na trenutnom stupnju povijesnog razvoja,
države su ti etniteti koji su zamišljeni da zastupaju i štite ljude i
zbog toga su nacionalne države danas prepreka nadnacionalnim strukturama
jer imaju carinu, socijalnu zaštitu, tekovine koje su napravljene za
građane… Normalno da su ‘desničari’ trenutno brana toj nadnacionalnoj
strukturi i zato su im počeli lijepiti etikete nacionalizma. Znaš onu
priču kako više nećemo moći kupiti sira i vrhnja, čemu smo se prije neku
godinu rugali. Odjednom vidiš da je u tim stvarima velika količina
istine, odjednom se iznenadiš, čak se uplašiš da su desničari u pravu.
No u stvari se ne radi o tome je li netko desničar ili nije, nego o tome
da su desničari povezani s nacionalnom državom, a nacionalna država je
prepreka uvođenju globalne diktature i zato desnica nije poželjna.
