Studija jednog braka: S. Y. L. A. (Support your local artist) naziv je performansa koji će se održati večeras na trgu kod crkve Sv. Krševana od 20 sati.

Brak je, obećali su nam, ulazak u svetu zajednicu. To obećanje je došlo prije judeo-kršćanske koncepcije svetog i negdje poslije prve nedjelje na početku agrarne revolucije, oko 10 000 godina p.n.e.

Od tada se polaže sjeme i daje miraz, niz običaja koje ćemo u jednom trenutku kodificirati kao brak (prasl. borkъ, stsl. brakъ: brati).

No umjesto obećane jednakosti Para sjedinjenih kroz i u svetu zajednicu, dobili smo perverzno-paranoidnu ekonomiju intime kojom smo se ograničili na mikroskopski dijapazon interakcija i dinamika: suviše varijacija pravi suviše problema i to može izazvati stampedo.

- Taj bakanalski horor, to onostrano poliamorično, transrodno, bezdobno i bezrasno 'ludilo' amajlijom braka držimo pod kontrolom a politikom trećeg (oca, starješine, svećenika, doktora, zakona) kontroliramo, opisuje nam Igor Zenzerović, performer.

- Nagnan prijašnjim performansom Studija jednog zagrljaja, vođen potrebom da ti se približim, želim shvatit čemu služiš i što si ti kao publika.

Odbijam vjerovati da si amorfna masa pogleda i šuštavih komentara. Slovo na ekranu ili svjedok moje genijalnosti. Kakvoj zajednici pripadamo ti i ja, kustos u muzeju, majstor rasvjete?

Ako umjetnost ima svetu zajednicu, možda je ona i jedini iskustveni oblik svetosti ovdje i sada? Da li si i ti ikad osjetio ekstazu dobrog umjetničkog djela u ovdje i sada?

Jesmo li ikada istovremeno?

Gdje sam ja u tome a gdje ti? Iza? Pokraj? S tobom?

Želim vjerovati da svetost umjetnosti nadilazi i nastaje u glavi umjetnice, u tijelu umjetnika, u osnovnoškolcu tokom posjeta muzeju i u znojnim odjelima iz odjela za kulturu.

S.Y.L.A. banalizacijom svadbe kao obećanja (pro forma i de jure) ističe sakrosanktske uloge, obaveze i ambicije svih aktera.

- U eteru svetosti umjetničkog iskustva Treći postaje mnogostruk, bude se: anarhičke obaveze, queer teologija uzajamnog poštovanja, poetika prolaznosti. Možda tako postavljena mizanscena, naša zajednica-u-prolazu, zajednica prolaznih svjedoka i ekstatičara, u trenutku snoviđenja u trenutku, kada kažeš: da…, poručuje Igor Zenzerović