Andreja Lauš mlada je slikarica i studentica francuskog jezika i povijesti umjetnosti koja se slikarstvom bavi iz čiste ljubavi. Dolazi iz Pitomače, malog mjesta pored Virovitice, a u Zadar je došla studirati jer joj odgovara mediteranski duh i smatra ga poetičnim. Prvu je izložbu otvorila 14. srpnja u galeriji Gina, a osim slika, izložila je i poeziju.

Cilj joj je nakon završenog fakulteta upisati Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu. Kako sama kaže, oduvijek je nešto slikala i crtala jer je izrazito vizualni tip. Želja joj je profesionalno se baviti slikarstvom. Osim slikanja i poezije, bavi se skejtanjem i suvremenim plesom.

Slikarstvo i slikarski početci

Na pitanje o slikarskim početcima kaže kako se još iz prvog razreda sjeća da je voljela crtati.

„Sjećam se da sam uzela sliku auta iz časopisa i pokušala ga precrtati - to je ispalo jako dobro i od tada je to jednostavno dio mene. Nakon srednje škole išla sam na tečaj crtanja, ali je to trajalo samo nekoliko mjeseci. Zapravo sam u potpunosti samouka. U konačnici to je talent, ali i jako puno rada.“

Govoreći o uzorima u slikarstvu i tehnikama koje najčešće koristi, navodi Picassa kao najveći uzor, dok se najbolje snalazi s akrilom i pastelama.

„Studiranje povijesti umjetnosti otvorilo mi je neke nove vidike što se tiče stilova u slikarstvu i pomoglo mi je da nađem svoj medij, a to je boja, kist, akril i pastel.“

Volim Picassa, Moneta i Miróa jer mu slike izgledaju kao da ih je dijete naslikalo, a do toga je teško doći, pogotovo ako si akademski slikar.“

Na pitanje koliko se teško odvojiti od ukalupljenog, akademskog slikarstva i naslikati nešto originalno, Andreja priznaje da joj je to najteže jer, kaže, najteže je stvoriti nešto što već nije stvoreno. Slika može biti eksperiment za sebe i kaže kako često ni ona ne zna kakav će krajnji rezultat biti kada krene slikati.

„Slikanje je poriv, ne mogu slikati planski, to mi jednostavno dođe, uzmem platno i počnem. Kad slikam ponekad volim slušati jazz ili klasiku, ali uživam i u tišini. Najčešće slikam doma u sobi, iako bih voljela više slikati u prirodi.“

Navodi kako za nju slikanje povremeno funkcionira kao vrsta terapije jer se osjeća bolje nakon toga.  „Slikanje mi bude kao meditacija i ispušni ventil.“

Do sada ima dvadesetak oslikanih platna i dvadesetak kolaža. Za sebe kaže kako je izrazito samokritična i gotovo nikad nije u potpunosti zadovoljna svojim slikama.

„Ne postoji slika za koju mogu reći da na njoj ništa ne bih mijenjala, uvijek mogu više i bolje.“

Navodi i kako joj je nedostajalo podrške u bavljenju slikarstvom jer je okolina bila skeptična i smatrala slikarstvo neisplativim.

Na pitanje o potencijalnim slikarskim tečajevima u Zadru na kojima bi se mogla usavršavati, odgovara kako zna samo za jednog slikara koji vodi tečaj, ali za sada ne stigne ići na isti jer nema vremena uz fakultet i posao.

Od umjetnosti još ne može živjeti, iako je počela zarađivati na svojim slikama.  Nekoliko je slika prodala na aukcijama putem Instagrama koje je pokrenula sama.

Činjenica da ljudi kupuju njezine slike, kaže, znači joj i na financijskoj razini, ali i na osobnoj jer joj to predstavlja potvrdu da je na dobrom putu.

U budućnosti se, kaže, nada da će se uspjeti sa slikarstvom probiti do Pariza. Prvi korak prema tome joj je studentska razmjena u okviru Erasmus programa u Parizu.

Naslovna slika i naslov izložbe

Kako bi objasnila koliko vanjski svijet i društvo utječu na njezinu umjetnost, ispričala je priču o slici koja se nalazi na plakatu izložbe.

„Ova slika je prvotno bila portret dečka u kojeg sam bila zaljubljena i na kraju tog odnosa sam bila povrijeđena pa sam sliku pretvorila u totalni kaos koji se zapravo svidio ljudima. Ostavila sam samo zjenicu oka realistično, a po ostatku portreta sam razmaljala boju prstima i kistovima. Ta slika mi puno znači i ne mogu joj odrediti cijenu.“ 

Andreja kaže kako ljudi na različite načine interpretiraju slike i upisuju im različita značenja te nekad i njoj samoj otkriju nešto novo u njezinim slikama. Od toga dolazi i naslov izložbe.

„Dokle pogled seže se uklopio poetički i sa slikama i s poezijom jer što više gledaš sliku to više značenja pronalaziš u njoj pa sam odučila izložbu nazvati Dokle pogled seže da vidim koliko daleko ljudi mogu vidjeti i koliko značenja mogu upisati.“

Poezija i suvremeni ples

Uz slikarstvo, Andreji je velika strast suvremeni ples, ali i pisanje poezije.

„Suvremeni ples mi je isto drag, ali ga nisam uspjela ugurati u raspored koliko bih htjela. Na jesen mu se planiram ponovno vratiti.“

Poeziju je počela pisati nedavno, kaže, najviše pod utjecajem škole i književnosti s kojom se susretala u školi. Navodi kako je pisati počela također zbog potrebe za izražavanjem. Na poeziju, kao i na slikarstvo, gleda kao na igru mislima i riječima. Govoreći o poeziji, navodi kako se trenutno nema vremena u potpunosti posvetiti tome zbog slikarstva i drugih obaveza, ali da bi u budućnosti voljela više poraditi na tome, možda i napisati zbirku pjesama.

Izložba u Nigdjezemskoj

Andreja nam je najavila novu izložbu sredinom kolovoza u Nigdjezemskoj gdje će izložiti sve dosadašnje radove.

Od motiva i tematike u njezinom slikarstvu mogu se vidjeti pejzaži, apstraktno slikarstvo, ali i poneki portret što će sve biti izloženo u Nigdjezemskoj.