Biblioterapija, kao i općenito mentalno zdravlje, već je nekoliko godina njezina velika strast i predmet interesa, a sada joj se pružila prilika da sve dosadašnje znanje i iskustvo oblikuje u pažljivo osmišljene radionice! Upoznajte Tatjanu Barat.

Svi mi koji čitamo znamo da knjige imaju moć. Ali znate li da knjige imaju i moć izlječenja? Upravo to je biblioterapija!

U knjižari Hoću knjigu u Zagrebu 15. listopada krenut će radionice na kojima će polaznici uz pomoć pisane riječi raditi na svome mentalnom zdravlju i uhvatiti se ukoštac s izazovima koji su im se prepriječili na putu.

Vodit će ih Tatjana Barat, magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, lektorica, književnica (autorica knjiga „Priče o neustrašivim hrvatskim ženama“ i „Kad odrastem, želim biti liječnik“), voditeljica radionica pisanja za djecu, voditeljica radionica biblioterapije.

Kako biste predstavili sam pojam biblioterapije? Nerijetko u filmovima i serijama imamo priliku vidjeti grupicu ljudi koji ''liječe probleme pisanjem''.

- Da, u filmovima to često izgleda kao da pisanje samo od sebe liječi sve probleme. Ipak, potrebno je mnogo više od toga. 

Biblioterapija odnosno terapija knjigom koristila se još i u staroj Grčkoj kada je tragedija bila propisivana za manične, a komedija za depresivne pacijente. Aristotel je raspravljao o ulozi katarze u postizanju emocionalnog izlječenja, a mnoge su bolnice tijekom povijesti u svojim prostorima imale i knjižnice. Štoviše, one su bile i pomoćno sredstvo liječenja posttraumatskog stresnog poremećaja kod vojnika koji su preživjeli Drugi svjetski rat. 

Unutar biblioterapije i poetske terapije postoje alati koji pojedincu pomažu da se uhvati u koštac s izazovima koji ga trenutno more, bilo da je riječ o tjeskobi, anksioznosti, depresivnim epizodama, nošenju s gubitkom ili nečim drugim. 

Osoba mora biti spremna za rad na sebi, mora se povezati s tekstom i likovima, u njima prepoznati svoju poteškoću i uvidjeti kako način razrješenja situacije lika može prenijeti u svoju svakodnevicu. Osim toga, tu postoje i alati kao što su vođenje pisanog ili audio dnevnika, kreativno pisanje, pisanje poezije. 

Postoje institucionalna, klinička i razvojna biblioterapija. Ona koju ću ja provoditi je razvojna, a nju provode učitelji, profesori ili knjižničari. 

Kome je namijenjena radionica biblioterapije? 

- Biblioterapija se može provoditi i kod male djece i kod starijih ljudi. Ne postoji ni dobna ni spolna granica. U Hoću knjigu podijelili smo radionicu u dvije skupine. Zasebno će se održavati biblioterapija za odrasle polaznike te zasebno za djecu. 

Sve što je potrebno da biste vi ili vaše dijete sudjelovali na našoj biblioterapiji je dobra volja i spremnost uhvatiti se u koštac s izazovima koji vas koče te tako za sebe ili svoje dijete odabrati ovu jesen kao novi početak. 

Predviđeno je 9 susreta, jednom mjesečno od listopadado lipnja 2021, a cijena za sve susrete zajedno je ukupno 500 kn. Prvi susret za odrasle je 15. listopada u 19 sati, a za djecu 16. listopada u 11 sati.

Sebe ili svoje dijete možete prijaviti online, na poveznici.

U domaćoj suvremenoj produkciji nailazimo na mnoge autorice koje su se etablirale u formi kratke priče. Kakav je vaš pogled na tu formu?

- Forma kratke priče jedna je od najsloženijih za pisanje. Na nekoliko stranica morate iznijeti sve što imate u sebi. Divim se autoricama koje su u tome uspjele te se nadam da ću se jednog dana pridružiti tom društvu. Mnogo je lakše napisati roman, napose ako u sebi osjećate da imate mnogo toga za reći, ako vam prirodno leže dugi opisi i dugi dijalozi ili monolozi. U meni postoje neke osobne priče koje bih jednom voljela iznijeti u toj kratkoj formi.

Moderna tehnologija i brze informacije mnoge su odvukle od književnosti. Ipak, ona pronalazi svoj put i u novim medijima. Koliko vremena Vi uspijete posvetiti knjizi? 

- Iako sam i sama dio medija, knjiga mi nikada neće zamijeniti medije. Čak mi je i teško čitati knjige u formatima za e-čitače. Tijekom studentskih dana načitala sam se tekstova iz starije hrvatske književnosti u PDF-formatima i nije bilo zabavno (smijeh). Draži mi je dobar stari papir i listanje stranica koje osjetim pod prstima. 

Knjiga je oduvijek imala važno mjesto u mom životu. Sjećam se kada kao desetogodišnjakinja nisam htjela ići na spavanje sve dok ne stignem do kraja prve knjige o Harryju Potteru. Ništa drugačije nije ni danas. Kada me neka knjiga obuzme i osvoji me na prvu, teško mi se rastati s njom. Tih nekoliko dana dok ju čitam kao da živim s likovima koje doživljavam gotovo kao svoje prijatelje. Kada knjiga dođe svome kraju, gotovo da mi je žao. I tako u krug s novim knjigama.... 

Vaša knjiga o neustrašivim ženama izazvala je pažnju i struke i čitatelja. Što je za vas trenutno neustrašiva žena u Hrvatskoj? Jesmo li uspješne u razbijanju staklenog stropa?

- Mnoge se žene, kao i muškarci, trenutno bore sa svojim mentalnim zdravljem. Godinu i pol koja je iza nas nismo mogli zamisliti ni u najluđim snovima. U tom je razdoblju izašla i moja knjiga „Kad odrastem, želim biti liječnik“, u kojoj se pričom o neurospihijatrici Duški Blažević također pridaje pažnja mentalnom zdravlju i učenju toga da je u redu osjećati se loše, da je u redu osjećati se ponekad tjeskobno, anksiozno i depresivno. Zato postoje stručnjaci za mentalno zdravlje.

Za mene je trenutno neustrašiva svaka žena koja kroz čitavu ovu povijesnu pandemiju gura uzdignute glave, svaka ona koja je uspjela pomagati svom djetetu u online nastavi, istodobno raditi svoj posao i žonglirati sve druge obaveze, svaka ona koja je lockdown provela sama, gotovo bez kontakata, bez partnera; svaka žena koja je uspjela spasiti svoj posao ili pokrenuti novi; svaka ona koja je prepoznala da više ne može i potražila pomoć. 

Što se tiče staklenog stropa, nažalost, i sama sam se suočila s predrasudama i patroniziranjem, kao i mobbingom koji je nada mnom provodila jedna žena koja je na sva zvona razglašavala razbijanje staklenog stropa, sve dok se nisam zauzela za sebe.

Danas se ježim od pojma „razbijanje staklenog stropa“.  Mislim da se svaka od nas mora usredotočiti na to da svojim radom i isključivo vlastitim trudom, uz podršku drugih žena i ostatka okoline, bude najbolja u onome čemu se predaje svim srcem, koji god posao to bio. Jedino ćemo tako doći do obrazovanja dostupnog svim djevojčicama i ženama te do pozicija u upravnim odborima i ostalim visokim funkcijama. Treba djelovati, a ne samo govoriti o razbijanju staklenog stropa.