Ostalo / Intervjui

humani studio

Irena Jurjević: Vjerujem u sposobnost društva da se obnovi

Irena Jurjević: Vjerujem u sposobnost društva da se obnovi
Bojan Bogdanić

Irena Jurjević prije 10 godina pokrenula je Humani studio. Bio je to pokušaj da psihoterapiju približi široj zadarskoj javnosti, kroz stručne članke, predavanja i radionice. S Irenom razgovaramo o brojnim aktualnim temama, od karantene, traumatskog iskustva potresa, online nastave, sve do te ''vražje'' kave za van!

Udruga Humani studio postoji već, ako se ne varam, 10 godina? Kada se osvrneš na sve što je prošlo, kako si zadovoljna postignutim? Na što si posebno ponosna?

Humani studio sam podigla sa željom da približim psihoterapiju široj zadarskoj javnosti, kroz stručne članke, predavanja i radionice. Sve je to 2011. godine nekako bilo u povojima. Nedostajalo je jasnoće u javnom diskursu tko je psihijatar, tko psiholog, a tko psihoterapeut.

Primjerice, psihijatar ne mora nužno raditi psihoterapiju ako nema specijalizaciju za to, kao ni psiholog. Psihoterapija je posebna oblast koja traži posebno obrazovanje bilo u vidu višegodišnje edukacije ili magisterija koji upisuju stručnjaci koji su prethodno završili fakultet iz određenih znanosti.

 Tu je onda i razlika u pristupu kada je u pitanju dječja psihoterapija, obiteljska psihoterapija ili partnerska psihoterapija, jer nije svaki psihoterapeut za svako područje, postoje subspecijalizacije za to. 

Nekome tko treba psihoterapijsku pomoć sve to na prvu može zvučati zbunjujuće i bez dobrog smjera mjesecima može lutati dok ne dođe na prava vrata. Moj telefon je često znao biti info pult za sve te upite, pa bih onda proslijedila osobu na mjesto koje traži. U trenucima nevolja, to bi ugasilo vatru koja pojedincu gori pod nogama, no Zadru i danas nedostaje jedna kvalitetna i jasna infrastruktura koja bi se bavila informiranjem građana o psiho-socijalnoj pomoći na našem području.

Ipak, promjene vidim. Prije pet, šest godina, građani bi me zvali tražeći pomoć za svoje dijete i pritom im nije bilo jasno koga trebaju i za što, no danas kada zovu odmah pitaju preporuku za dječjeg psihoterapeuta. U tom polju vidim da stvari idu na bolje. A i psihoterapija građanima više nije bauk.

Razumiju da je riječ o jednom vidu podrške za životne probleme i kao takvu je danas sve više koriste. No, ne sviđa mi se što je psihoterapijska podrška i dalje nešto što si može priuštiti samo onaj tko plaća. Postoje nekakve varijante kroz Zavod za javno zdravstvo i Crveni križ, no potreba šire javnosti je daleko veća. Na tome trebamo raditi svi zajedno još puno.

1e6baf1b51c394ef4e6beaf59ca2678f.jpg?v=2Koliko smo, po tvom mišljenju, u ovom drugom mekom lockdownu postali svjesni da ‘’ovo neće brzo završiti’’?

Polako počinjemo biti svjesni tih nekih stvari koje nas čine ljudskima. Tijelo osjeća. Izbjegavanje zagrljaja, kronično smanjenje druženja, distanca od dva metra... Sve to je 'put u pakao popločan dobrim namjerama'. Čovjek je društveno biće. Biće koje živi od dodira i čiji smisao je ogledanje u drugome. Ni umjetnost nije u potpunosti umjetnost ako ju netko ne vidi, pa tako ni ljudsko biće nije u potpunosti ljudsko ako nije u kontaktu s drugim. Vječni sam optimist i vjerujem u sposobnost društva da se obnovi iz najveće apatije, no, za svako ozdravljenje trebat će vremena. Nadam se ne predugo.

Je li kava samo kava? Pa čak i kad je to go?

Kava kao motiv druženja je dio psiho-socijalne podrške Mediterana bez koje više posla imaju psihoterapeuti, a čini mi se i policajci, socijalni radnici, doktori i slično. Imati pola sata, sat u danu za provući dnevne teme sa susjedom, prijateljem, kolegom je antistres program koji malo košta, a daje puno. Isto vrijedi i za zajedničke šetnje, ručkove, treninge... Čovjek koji se otuđi od čovjeka više nije sretan čovjek. Treba paziti na te male, a bitne detalje koji nas čine ljudima.

Smatraš li da je mladima na kojima svijet ostaje odrastanje potpuno drugačije i u kolikoj mjeri sve ovo može imati utjecaja na njih?

Na sreću, nadležni su na vrijeme shvatili kako on-line nastava za najmlađe uzraste nikako nije dobro rješenje, pa su osigurali kontakt učenicima od prvog do četvrtog razreda. Formativne godine djeteta su takve da mjesec dana znači koliko godina u nekom drugom, odraslijem periodu života. Gledano kroz tu prizmu, mjeseci bez susreta sa svojim vršnjacima, kontakta s učiteljima u živo bio bi recept za nacionalnu katastrofu. Srećom, stručnjaci su uspjeli poslati apel do vladajućih.

Na koji način Gestalt metoda pristupa iskustvima poput onoga koje su doživjeli ljudi u Banovini i Zagrebu?

Kao i kod svakog traumatskog iskustva, nakon što prođe ugroza, a iskustvo nije u potpunosti asimilirano, radi se na integraciji. Gestalt terapija je takva da podržava klijenta da u sigurnom okružju iziđe na površinu s bilo kojom emocijom koja je u njemu ostala neizražena. U stanjima velike ugroze, neizražen strah ili agresija mogu ostati zaglavljeni u tijelu pa se pojedincu mogu vraćati kasnije kao bljeskovi.

Radi se o tome da tijelo ponavljanjem senzacija traži način da proradi iskustva do kraja, no zbog neadekvatnosti okoline da ta iskustva i reakcije primi („Ne viči”, „Smiri se”, „Kako se to ponašaš?”) često se dogodi da ostanemo zaglavljeni u petlji retraumatizacija. Psihoterapija je prostor gdje naše traumatsko iskustvo može dobiti zacijeljenje.

4ae20b0c9357a8d093512ddebb02e8a5.jpg?v=2Na društvenim mrežama redovito objavljujete citate, ali pomalo posebne, reci nam o čemu je riječ?

Ti citati su također jedan mali dio popularizacije psihoterapije široj javnosti. Dugo sam tražila način kako nešto tako duboko kao što je terapijski proces prenijeti na jednostavan način koji traži šira javnost. Stručni članci su super, ali ne da se svima to čitati. Male jednostavne rečenice izvučene iz praktičnog rada, knjige nekog mislioca i upotpunjene znakovitim vizualom učinile su mi se kao dobra kombinacija kojom nekome mogu skrenuti pozornost da se promotri i vidi što u njemu leži. Nadam se da sam u tome bar malo uspjela.

Smatraš li da su žene sklonije mentalnoj pretjeranosti, analiziranju i onom što kažemo ''previše mislim''? 

Možda je društveno modelirano da žene taj dio više iskazuju, no od 'puno razmišljanja' nas neće spasiti spolna pripadnost.

Možeš li nam preporučiti neku dobru knjigu vezanu uz važnost osobnog rasta?

Jorge Bucay, argentinski psihoterapeut i pisac je super početak za svakog tko želi krenuti na put samospoznaje. Za one željne malo slojevitije literature tu je Irvin Yalom, američki psihijatar i psihoterapeut čiji naslovi obrađuju svevremenske ljudske teme - smrt, život, smisao postojanja. Kad je Nietszche plakao i Schopenhauerov lijek i danas su mi njegove najdraže knjige.


Reci što misliš!

  Vezane vijesti