Lora Tomaš indologinja je i anglistkinja koja je oduševila svojim debitantskim romanom Slani mrak. Knjiga je povezana i sa Zadrom, od otoka zadarskog arhipelaga, koji su istraživanjem obuhvaćeni, do fotografije Ante Brkana na naslovnici.

Lora Tomaš indologinja je i anglistkinja koja je oduševila svojim debitantskim romanom Slani mrak.  Slani mrak kolaž je sastavljen od ljudskih sudbina određenih izoliranošću, iznimna kronika vremena i prostora omeđenog morem te jedan od najuzbudljivijih i najinventivnijih naslova aktualne domaće produkcije. 

Slani mrak knjiga je povezana i sa Zadrom, od otoka zadarskog arhipelaga, koji su istraživanjem obuhvaćeni, do fotografije Ante Brkana na naslovnici.

Slani mrak čudesna je knjiga pomalo neodređenog žanra. To je roman, možda fikcija ali koja se čita kao dokumentarac sa zabačenog otoka. Rezultat je opsežnog istraživanja te je i sama zapisivačica akterica knjige, no ipak ga prezentiraš kao fikciju. Što je dakle, ta knjiga? Jesu li u njoj istinite priče? Ma koliko je nezahvalno umjetnost kategorizirati, klasificirati i svrstavati u ladice, moram pitati: kako bi sama razvrstala svoju knjigu?

Slani mrak svojevrsna je dokufikcija, iako su svi likovi i odnosi među njima fiktivni. Nitko baš takav ne postoji na nijednom od svih tih malih i manjih otoka koje sam posjetila. Ali roman se temelji na trogodišnjem istraživanju pa su interijeri i eksterijeri dosta vjerno preneseni, a likovi kolažirani od fragmenata priča i iskustava otočana koje sam upoznala, od njihovih izjava i života. Zatim su nadopisani. Negdje sam pokupila kakav mikro moment ili detalj, drugdje kostur priče, pa sam ih kasnije spajala po vlastitom nahođenju, kreirajući stiliziran fikcijski otok, neku vlastitu projekciju koju ne treba previše brkati s realnošću.

Naprimjer, na jednom sam otoku provela tri noći u kapetanskoj kući iz devetnaestog stoljeća. Njezini su mi sadašnji vlasnici pričali o ženi koja im je ostavila tu kuću koju je sama zaradila kao frizerka na brodovima Jugolinije. Obišla je pola svijeta iz kojega je jednom donijela kristalne čaše za vino. Pokazali su mi i njezinu sliku, a ja sam izmislila ostatak njezina života spojivši je s jednom bogatom udovicom o kojoj sam isto samo slušala, a koja mi se učinila kao starija, neostvarena verzija gospođe Chatterley, pomalo zaljubljena u svoga vrtlara kojemu je kuhala gurmanska jela kad god bi došao orezati drveće i cvijeće. Još sam ih i nadopisala i dobila treću priču.

Zapisivačica je i sama akterica knjige u kustoskom smislu: ona razvrstava, uređuje i predstavlja priče koje je čula, susrete kojih je bila dio, ali prilično i izmišlja, pa u tekstu dovodim u pitanje i njezinu funkciju. Otočanima bih otpočetka rekla da pišem knjigu o njima, jer inače nisam imala nikakav izgovor da im nepozvana kucam na vrata, osim ako nešto ne prodajem ili propovijedam. Učinilo mi se i zabavnije poigravati se tom idejom, i činjenicom, da zajedno stvaramo književnost, neko djelo u kojem su istovremeno i fragmenti likova i suautori, anonimni pa stoga i dosta slobodni. Mislim da su se njihove priče ponekad i razlikovale od onoga što bi o svom životu možda ispričali prijatelju, ili samima sebi. Nekad su i bitnije priče koje pričamo od onih koje su se „zaista“ dogodile. Već i samo sjećanje tu prethodno obavi raznorazne „uredničke“ zahvate.

Knjiga je produkt dugog istraživanja. Navodi se da si posjetila i dvadeset, uglavnom zabačenih, otoka dok si pripremala knjigu. Kako si se odlučila na pisanje knjige o kojoj nisi unaprijed znala što te čeka u njoj? Je li te istraživanje odvelo u drugom smjeru ili si pronašla ono što si očekivala?

Prije nego što sam krajem 2015. krenula s tim otočkim istraživanjem, provela sam tri godine u južnoj Aziji, gdje sam radila na nekim indološkim projektima i freelancala kao novinarka za njihove publikacije. Pratila sam uglavnom njihovu književnu scenu, ali pisala i raznovrsne reportaže. Tu sam negdje pomislila da bih se htjela nastaviti baviti reportažom, ali u Hrvatskoj, gdje znam jezik i dosta se dobro mogu snalaziti u narječjima, barem ovim „morskim“ jer sam napola Dalmatinka. U Indiji mi se i svidjela knjiga reportažnih eseja jednog novinara koji je putovao indijskom obalom i bilježio priče ribara, pisao o ekologiji mora itd. Ali ja sam s vremenom s obale počela gledati prema otocima. Znala sam da – najviše ovi mali i manji – gube ili su već skoro sasvim izgubili stanovništvo, da je na mnogima preostala samo šačica starijih ljudi punih priča koje bi bilo dobro zabilježiti u narednih par godina jer će s njima zauvijek nestati. Svakako one intimnije koje su mene zanimale, a kojih najvjerojatnije nema po znanstvenim studijama i dokumentarcima jer se ljudi uglavnom ne vole toliko izlagati. Zato se kod mene i dogodio taj žanrovski obrat, iz reportaže prema fikciji.

Istraživanje me odvelo u drugom smjeru i u smislu da se odužilo puno više nego što sam bila zamislila. Imala sam taj previše ili premalo ambiciozan plan da će istraživanje trajati jedno ljeto, jer još ni sama nisam znala što me na otocima čeka. Ali to nije dosta vremena da se sasvim uroni u otočku atmosferu, da se istraživanje obavi temeljito, a to je ono što sam odlučila napraviti nakon prvih posjeta. Mislila sam prije i da taj svijet relativno dobro poznajem, jer mi je cijelo vrijeme nekako tu, pred nosom, da ću ga samo malo očuditi u procesu, sebi prije svega (jer na neke druge čitatelje nisam ni računala kad sam započinjala projekt). Ali ta moja familijarnost s tim dijelom Hrvatske ispostavila se krhkom i varljivom. Iznenadilo me i kako se stil i jezik romana mijenjao što sam se više prilagođavala ritmu otočkoga govora. Rečenice su uglavnom postajale ogoljenije, kraće, ali i one duže više su počele nalikovati labavo povezanim, odsječnim mislima. Tri godine s otočanima bilo je kao da sam upisala neki carverovski tečaj kreativnog pisanja. 

Posjetila si i otoke zadarskog zaleđa. Koliko se zabačeni otoci razlikuju jedan od drugih? Je li ih daljina oblikovala svaki na svoj način, ili su u toj zabačenosti slični?

Otoci koji gravitiraju Zadru bili su mi među zanimljivijima baš zbog toga što se toliko međusobno razlikuju. Od vrlo uređenih Silbe i Ista, koji su nekada imali vlastite flote trgovačkih jedrenjaka i sposobne kapetane, do Sestrunja, gdje u selu na vrhu otoka zimi više nema gotovo nikoga, a zatvorio se bio i jedini kafić-dućan kad sam zadnji put bila ondje (ne znam kako je sada). Ali sjećam se kad sam prvi put došla na Sestrunj i iz trajektne se lučice uspela do sela, odakle puca predivan pogled na cijeli arhipelag. Bila je skoro večer, nigdje nikoga, a kroz prozor nečije kuće svirao je jazz iz četrdesetih. Takve trenutke sam dobro upamtila. A tu je i spektakularan Dugi otok, Rava kao „centar svita“, s jakom glagoljaškom kulturom. Ugljan sa svojim pjevanjem po kalama…

Slanoća iz naslova donekle je jasna odrednica, no zašto mrak?

„Slani mrak“ je sintagma preuzeta iz pjesme „Otok“ Andriane Škunce. Ta mi je sintagma pomogla da stvorim atmosferu romana i da je se držim – atmosferu koja uključuje smrt, mrak, predmete i ljude kao orise u tom mraku. Zato su u romanu likovi tek skicirani. Škunca je majstorica atmosfere, minimalnim izrazom postigne jako puno. A bez naslova, barem radnog, ja ne mogu ništa jer mi on služi kao okvir. Sve drugo je samo punjenje detaljima te općenite ideje. „Slani mrak“ zaziva toliko toga – otočki, morski zrak, ali i mrak kao starost, smrt, sljepilo.

Ženski likovi u mom romanu uglavnom su starice, slijepe, sasvim ili napola, a u vrijeme njihove mladosti na otocima nije bilo struje, tako da su s tim mrakom dobro upoznate. Inspiracija za atmosferu bile su mi i crnobijele slike zadarskih fotografa braće Brkan i Jose Špralje, također mračne, nadrealne. Koristila sam ih po slobodnoj interpretaciji, prvoj impresiji. Na kraju nam je i Narodni muzej Zadar dao naslovnicu: fotografiju Ante Brkana, tri žene iz Betine na Murteru. Jako smo im zahvalni na tome.

Roman je sastavljen od sjećanja, akteri i njihove priče se često pripovijedaju kroz prizmu vremena, iz perspektive starosti. Kakvi su otočki životi i sudbine?

U ovih zadnjih sto godina, to su brojni odlasci i bjegovi. Većinom, ali ne isključivo, muški. U Amerike, Australiju, Kanadu, Novi Zeland, ili bliže… Tako da je taj prostor s vremenom postajao sve pustiji, krajolik se također mijenjao jer je manje obrađenih površina – vrtovi, polja, maslinici i vinogradi zarasli su, nestali, a niknule raskošne vile povratnika ili državljana drugih europskih zemalja kojima su otoci prostori za odmor ili mirovinu. Tu su i simpatični svećenici sa stranim naglascima, pomorci koji nekada ne bi dolazili doma i po nekoliko godina u komadu, ili tek jednom godišnje na dva-tri tjedna, kao što je to lik Dide, koji se dijelom temelji na životu mornara Joze Civadelića, živopisnog i britkog pripovjedača. On mi je dopustio i da preispisujem odabrane dijelove njegova dnevnika – tvrdoukoričene plave bilježnice od stotinjak velikim slovima ispunjenih stranica.

Žene su u međuvremenu čekale, kiptjele, kopale i ribarile, gledale kako pred njima nestaje cijeli jedan svijet, kako se ne obnavlja na očite načine, nego se čini da je ispao iz ciklusa života. Bez obzira na nekada težak a i dalje kompliciran život, njihovi stanovnici svoje otoke mahom doživljavaju kao „izgubljene rajeve“. Ima i onih koji su ostajali dok su svi odlazili, po jedan ili dva muškarca na svakom otoku, za koje su Amerika i ostale destinacije fantomske utopije i distopije u isto vrijeme. Tom sam prilično beckettovskom svijetu, kojeg ondje ne treba dodatno izmišljati, samo blago izvući u prvi plan, kontrastirala floralni romantizam i sentimentalnost ljubavnih romana. Njih su prije dolaska televizije po dvorovima slušale žene, od obrazovanijih djevojaka koje su ih donosile iz gradova. 

Što je gat od metar i po koji se zavukao pod madrac?

Crni gad, neotrovna zmija koje ima na nekim otocima, gdje sam čula da ih zovu i gatovima. Taj sam naziv zato i ostavila. Priču o gatu koji se zavukao pod madrac njegova kreveta u sobu na trećem katu čula sam od jednog muškarca. Našao ga je tek kad je završila zima, na proljeće, potpuno sasušena. Toliko me se dojmila ta priča i učinila simboličnom na toliko razina da sam je morala uključiti u knjigu. 

Dugo si živjela i radila u Indiji i upoznala tamošnju književnu, a vjerujem, i društvenu scenu. Možeš li povući kakve paralele? Što možemo naučiti od Indije i Indijaca? Jesu li ljudi isti gdje god krenuli ili ih je prostor i kultura preoblikovala?

U Indiju idem od devetnaeste, na mjesec-dva kad uspijem. Jednu akademsku godinu sam provela na stipendiji u Agri, studirala hindski jezik i književnost, ali tek kad sam 2012. otišla ondje i ostala puno duže, družila se čitavo to vrijeme uglavnom s Indijcima, imala sam osjećaj da sam napokon stigla u Indiju, da je više ne gledam izvana, kao kulise na koje projiciram neki svoj unutarnji svijet. Jako sam zahvalna na tom iskustvu. Zato me putovanja ustvari i ne zanimaju, nego razni ostanci. Znanje jezika, kakvo-takvo, isto pomaže u tom približavanju. Tako da mi je Indija na neko vrijeme postala očište, od banalne spoznaje da kad se u njoj nalaziš, ona više nije Istok. Istok se premješta istočnije. Mislim da je to izmještanje perspektive meni možda najkorisnije indijsko iskustvo. 

S druge strane, u Indiji putem nevjerojatnog izuma kaste preživljava dugovječan robovlasnički sistem, čak i u urbanim sredinama, emocije imaju drugačije društveno mjesto nego na Zapadu zbog još dobrog držanja dogovorenoga braka itd.

Ono što mi se ondje sviđa je hibridnost, kako su integrirali razne utjecaje, u arhitekturi, književnosti, religiji, iako je danas to ugroženo zbog istih isključivih struja koje vladaju i velikim dijelom ostatka svijeta. Književna, novinarska, općenito kulturno-umjetnička scena je fenomenalna, iako je ovdje slabo poznajemo. Nekad mi se čini da instinktivnije, strastvenije pristupaju svemu, iako ništa manje intelektualno, da ne bude zabune. Dapače.