Poznati splitski pisac i kolumnist Jurica Pavičić proteklog petka gostovao je na poziv udruge ZaPis u Gradskoj knjižnici Zadar. To je bila prilika i za intervju. Mogu li pisci utjecati na promjene u društvu? Moraju li Splićani o nogometu? Kako će u budućnosti izgledati navijanje za Majstore s mora?

Pisac Jurica Pavičić gostovao je u Zadru i uživo predstavio svoj najnoviji roman "Prometejev sin" (Profil, Zagreb, 2020.). Tom prigodom postavili smo mu pitanja kojih je okosnica pojam promjena. Uz svako pitanje i autora i čitatelje podsjećamo na neka od njegovih djela, pretežito na priče. 

"Sve se promijenilo, naravno, devedesete. Njegov je otac već bio mrtav, a nedugo nakon oca umro je i komunizam. Isti ljudi koji su dizali partizanske spomenike sad su ih počeli rušiti, isti koji su klicali njegovu ocu sad su ga počeli blatiti. Izlazile su na vidjelo stvari koje Gorki nije znao, ili nije htio znati, ili nije želio znati." 

Ovdje možemo dokučiti jednu od tema obrađenih u romanu koji ste upravo predstavili. Prorok Jeremija, pak, kaže da će djeci trnuti zubi od grožđa koje su zobali njihovi roditelji. Je li zbilja tako? I dokle ćemo o crvenima i crnima? 

Kad sam pisao „Prometejevog sina“, jedan od strahova koje sam imao je da će se ta knjiga čitati u smislu „ah, opet o partizanima i… (ovdje ne ustašama, prije Talijanima, buržoaziji, crkvi).“ Osobno sam umoran od tog perpetuiranja historiografskim zavada i nemam previše volje da ih sam oživljavam. Ali, zanima me što stoji iza njih - a to je kompleks nekih očeva i djedova, koje uvijek želimo braniti, s čijim se izborima identificiramo i tražimo za njih razloge. Ili- još češće u Dalmaciji- očeve i djedove koje smo zanijekali, pravimo se da ne postoje, ili se smrznemo kad ih netko izvuče jer nam u novoj ideologiji nisu oportuni. To je psihološka tema koja me zanimala, kompleks koji stoji iza crno-crvenih svađa.

"A onda će nekoj rodici srediti kredit, nekog preporučiti Tanjinoj sestri na Rebro, počet će mu se javljati"... "Pomoći će im, zato što će moći. Dozvat će telefonom svoje znance ili znance svojih znanaca. Pomoći će im nabaviti lijek, termin na ultrazvuku, sobu u staračkom domu, stipendiju ili posao. I sve tako dok"... 

Čitajući Vašu priču "Da živim još jedan dan" nisam zaključila da ste optimistični glede iskorjenjivanja korupcije i nepotizma. Imate li ikakav recept? Mogu li pisci, možete li Vi utjecati na promjene? 

Pisci teško. Ja sam se jednom zezao da prozne knjige mogu mijenjati društvo, ali uz jedan preduvjet: ako su loše. Dakle, ako su tezične, pojednostavljene, mobilizacijski izravne. Ako nisu takve, onda su prozne knjige u principu upućene manjini koja čita i uglavnom propovijedaju već pokrštenima. Ali više od pisca može napraviti novinar jer njegovi tekstovi dođu do šire publike, do one koju ubrajamo u književne čitatelje i one koja to nije. Zato mi se uvijek činilo besmislenim koristiti prozu za širenje ideoloških poruka, na način kako recimo čini Aralica u „Ambri“ ili „Fukari“. Književnost je za to preopširna, pre-elitistička, prespora. Zašto bih to radio, kad imam brži, izravniji i masovniji medij- novine?

"Sunce je izišlo iznad vijenca gora u Hercegovini i obasjalo visoravan hladnim mlazom blijedog jutarnjeg svjetla. Svjetlo je u šumi probudilo život: ptice su cvrkutale, a negdje iza njegovih leđa jež se bučno probijao kroz gustiš." 

Ovaj citat iz priče "Heroj" jedan je od mnogih koji pokazuju kako vješto koristite opise da biste čitatelju dali nenametljiv ključ za razumijevanje likova. Što zapravo mislite o prirodi, a što o velikim gradovima? 

Priroda mi je nasušno važna. Planinar sam i nautičar, ljeti tražim zabačene vale, a ostatak godine sam svaki vikend negdje. Često i u zadarskom zaleđu: volim kanjone Krupe i Krnjeze, Krčić, odnedavna sam otkrio Dinaru. Ali citat koji navodite više se bavi odnosom prirode i rata. Kad sam 1992. ratovao u istočnoj Hercegovini, bio sam osupnut tom nijemom indiferencijom prirode spram ljudskog užasa. Ginulo se, pucalo, strahovalo, a ptice, stabla i vode nastavljali su svoj nijemi život. Kasnije sam našao genijalni film koji prikazuje rat u istom tom ključu, metafizičkog sraza prirode i ljudske destrukcije. To je „Tanka crvena linija“ Terrencea Malicka. 

"Gledam ga i bez čuđenja uviđam: ništa nije shvatio. Ništa nije razumio, ni jedna spoznaja o svijetu i ljudima nije mu ušla u tu krutu glavu, a sijed je i star i uskoro više neće biti dana za učenje." 

U vezi s pričom "Drugi kat, nebo" postavili ste čitateljima jednu zagonetku koja se odnosi na Borgesa. Je li ju itko odgonetnuo? Što mislite o ljudima koji ne mare ni za učenje ni za knjige?  

Kad je priča prvi put izišla 2009., ubacio sam u nju citat iz Borgesova „Besmrtnika“ i najavio da ću platiti piće onom tko prvi otkrije i identificira citat. Dvoje mi se ljudi javilo prvi tjedan: profesor književnosti Tomislav Brlek i redateljica Ivona Juka. 

Ljudi koji ne mare za učenje i knjige? Uvijek su bili većina, i bit će. Ali, kad je već tako, volio bih da ne budu najglasniji i tvrdih uvjerenja kad se postavi pitanje cijepljenja, COVID-a, broja mrtvih u Jasenovcu, 5G mreža, ili- općenito- nečeg o čemu oni drugi znaju, a oni ne. 

"Još je isti. Isti je kao onda, ono ljeto u Postirama. Bez i zrna gnjeva, bez i malo bunta i nezadovoljstva u sebi. Čovjek koji stoji gdje ga staviš. Vjerni sin partije, babe, matere, vjere. Zato što je takav, misli Milena, zato i nije moglo ispasti drukčije." 

U priči "Žena koja je nestala" milena je ta iz naslova. Meni se tu sve sviđa, osobito ženska poduzetnost a muška tupost. Jeste li čuli i suprotna mišljenja? Jesu li žene zaista... hrabrije od muškaraca? 

Ne znam zašto, ali uviđam da je u mojoj prozi ženski princip aktivan, a muški su pasivni, kukavice, kolebljivci. To nije programski, racionalizirano, volio bih da se manje ponavljam. Ali svaki put kad smišljam idući zaplet opet ispadne tako. 

"Bio je to Split i bila je sedamdeset peta, i moram li onda uopće reći da se za stolom pričalo o nogometu." ... 

"— Ne valja igrat za sebe, za efekt. — govorio je otac — Ne valja se samoisticat. Prava je igra di se žrtvuješ, za ekipu, za rezultat. Triba sve bit u funkciji." 

Upravo sam citirala dio priče "Opća povijest nogometa (u sedam slika)". Moraju li Splićani o nogometu? Kako će u budućnosti izgledati navijanje za Majstore s mora? 

Ne znam moraju li Splićani o nogometu, ali ja  moram jer mi je veliki i važan dio života. Navijač sam, član sam Naš Hajduk i pripadnik društvenog pokreta koji je pokušao pokazati da se građanskom participacijom može jednim javnim dobrom upravljati odgovorno bez privatizacije. Ide teže nego što smo mislili, rezultati dolaze sporo, a naravno da likuju oni koji misle da su rješenja u strelovitoj tajkunizaciji, privatizaciji ili autoritarnom modelu „gazda“.  Oko „Hajduka“ se danas vodi bitka ideologija, bitka javno ili privatno, pa mi je žao što neki moji salonski kvazi-lijevi znanci to ne razumiju. 

"To što bih vidio, vidio je i Toni. Bili smo dva od iste vrste, samotni primjerci u ovom busu, punom običnih ljudi koji hrle običnim kućama, svom utočištu i svojoj sreći." 
Ove rečenice pronašla sam pri svršetku priče "Skupljač zmija". Za one koji ne znaju, u njoj se govori o ratu. Imate li potrebu da svijetu objasnite kako je bilo? I tko su ljudi od Vaše vrste?  

Ne ljudi moje vrste. Ljudi Tonijeve vrste. Dakle, ljudi koji su bili u ratu. Ili u ratu ubili. Pa ih to obilježi i trajno im usmjeri živote, oteža njihovu komunikaciju sa svima koji su izvan „te vrste“. Tu sam priču napisao 2001., a mislim da se tek sa šatorom  u Savskoj pokazalo koliko je proročanska. 

"Trebao bi biti sretan, pomisli. Trebao bi se radovati što mu se sin diže na noge. Ali umjesto toga, Gorki je tonuo u tjeskobu, a nije znao treba li za to kriviti južinu bez konca i kraja, ili ovaj otok. Ovaj otok, koji ga deprimira, koji mu vraća na površinu sve zakopano smeće. 

Ovako u jednom trenutku razmišlja junak Vašeg najnovijeg romana. Kako se Vi sami nosite s promjenama? Pojasnite nam što je "pitoma oronulost" (termin iz istoga romana)! 

Zbilja se ne sjećam gdje je bila „pitoma oronulost“…? A što se tiče ovog citata, on se bavi dvjema mojim opsesijama: ja sam meteopat i isoloman. Na mene jako utječe vrijeme, po buri sam odlično a po jugu nepodnošljiv, i u mojim romanima vrijeme je uvijek dio dramaturgije: rasplet i klimaks uvijek prati okretanje s juga na buru. Bura čisti, raščišćava sve, pa i dramski problem. Što se otoka tiče, imam prema njima iracionalnu sklonost, i to ne samo prema našim otocima, nego i škotskim, švedskim, bretonskim… Na otocima se osjećam dobro. Otok prostorno opredmećuje egzistencijalnu izmaknutost: između osobe i žuđenog, „stvarnog“ života stoji bar jedan kanal. Zato otočki pisci krasno pišu o sjeti, od S. Novaka od Anele Borčić i Momčila Popadića. 

"— Triba bi malo smirit s time. — rekla mu je drugi tjedan kad ga je pozvala iz Zagreba — Ajde koji put u grad, u prirodu, na ribe, ne uvik to! 

— Pusti me s mirom! — odgovorio je muklo i ostatak razgovora uglavnom odšutio." 
Ovo su rečenice iz priče "Betlehem", a odnose se na čovjeka koji je malo pretjerao s hobijem. Je li Vama pisanje romana i priča hobi? Kako se ponašate dok pišete? 

Tehnički gledano, da — to jest hobi, jer ne plaćam književnošću kruh i maslac nego novinarstvom. Ali i jedno i drugo je pisanje, pa zato ja za sebe koristim rodno općiji naziv profesije: pisac. Što se pristupa pisanju tiče, on je dosadno banalan. Knjigu uvijek počnem u jesen. Pišem je od jeseni do proljeća, ljeti ne jer sam tada prezauzet. Pišem tijekom drugog dijela popodneva, prije večere, te ujutro ako sam stigao nakon novinarskog zadatka. Nastojim pisati svaki dan, jer kad prekinem imam problem vraćanja na radnu temperaturu. Kad pišem, peglam iza sebe i nastojim ostavljati „čisti“ tekst. Tako da kad napišem zadnju rečenicu zadnjeg poglavlja to obično bude to. Kako sam po drugom poslu scenarist, romanu pristupam scenaristički. Dakle, pomno se pripremam, pišem tritment i scenoslijed i uglavnom kad počnem pisati roman imam čvrstu ideju o strukturi i raspletu. Obično imam malu „maketu“ budućeg romana, prozni tritment od kakvih 15-ak kartica. 

"Također zahvaljujem ljudima koji su mi pomogli svojom stručnom ekspertizom. Školska drugarica Nena Sago uvela me u potankosti trgovine otočkim nekretninama. Riječki urbanist Bojan Bilić savjetovao me oko zakona o prostornom planiranju te prakse izrade urbanističkih planova. Prijateljica Luiđa Ivanković informirala me i više no što je trebalo o stomatološkoj praksi i opremi." 

Ovo je dio iz autorovih bilješki na kraju knjige "Prometejev sin". Čini li mi se, ili su zaista Vaše zahvale sve dulje i dulje? Čije ime bi se moglo naći u Vašoj slijedećoj knjizi? 

Naprosto se dogodilo da mi je za ovu knjigu trebala stručna pomoć ljudi više struka: zubarice, urbanista, agenta za nekretnine… Ako pamtim, u „Crvenoj vodi“ nisam uopće imao tu vrstu zahvale. To je inače lijep običaj koji sam naučio od anglosaksonskih pisaca.

S piscem razgovarala: Mirjana Mrkela