Poznati splitski pisac i kolumnist Jurica Pavičić proteklog petka gostovao je na poziv udruge ZaPis u Gradskoj knjižnici Zadar. To je bila prilika i za intervju. Mogu li pisci utjecati na promjene u društvu? Moraju li Splićani o nogometu? Kako će u budućnosti izgledati navijanje za Majstore s mora?
Pisac Jurica Pavičić gostovao je u Zadru i uživo predstavio svoj
najnoviji roman “Prometejev sin” (Profil, Zagreb, 2020.). Tom
prigodom postavili smo mu pitanja kojih je okosnica pojam
promjena. Uz svako pitanje i autora i čitatelje podsjećamo na
neka od njegovih djela, pretežito na priče.
“Sve se promijenilo, naravno, devedesete. Njegov je otac već bio
mrtav, a nedugo nakon oca umro je i komunizam. Isti ljudi koji su
dizali partizanske spomenike sad su ih počeli rušiti, isti koji
su klicali njegovu ocu sad su ga počeli blatiti. Izlazile su na
vidjelo stvari koje Gorki nije znao, ili nije htio znati, ili
nije želio znati.”
Ovdje možemo dokučiti jednu od tema obrađenih u romanu koji ste
upravo predstavili. Prorok Jeremija, pak, kaže da će djeci trnuti
zubi od grožđa koje su zobali njihovi roditelji. Je li zbilja
tako? I dokle ćemo o crvenima i crnima?
Kad sam pisao “Prometejevog sina”, jedan od strahova koje
sam imao je da će se ta knjiga čitati u smislu “ah, opet o
partizanima i… (ovdje ne ustašama, prije Talijanima, buržoaziji,
crkvi).” Osobno sam umoran od tog perpetuiranja historiografskim
zavada i nemam previše volje da ih sam oživljavam. Ali, zanima me
što stoji iza njih – a to je kompleks nekih očeva i djedova, koje
uvijek želimo braniti, s čijim se izborima identificiramo i
tražimo za njih razloge. Ili- još češće u Dalmaciji- očeve i
djedove koje smo zanijekali, pravimo se da ne postoje, ili se
smrznemo kad ih netko izvuče jer nam u novoj ideologiji nisu
oportuni. To je psihološka tema koja me zanimala, kompleks koji
stoji iza crno-crvenih svađa.
“A onda će nekoj rodici srediti kredit, nekog preporučiti
Tanjinoj sestri na Rebro, počet će mu se javljati”… “Pomoći će
im, zato što će moći. Dozvat će telefonom svoje znance ili znance
svojih znanaca. Pomoći će im nabaviti lijek, termin na
ultrazvuku, sobu u staračkom domu, stipendiju ili posao. I sve
tako dok”…
Čitajući Vašu priču “Da živim još jedan dan” nisam zaključila da
ste optimistični glede iskorjenjivanja korupcije i nepotizma.
Imate li ikakav recept? Mogu li pisci, možete li Vi utjecati na
promjene?
Pisci teško. Ja sam se jednom zezao da prozne knjige mogu
mijenjati društvo, ali uz jedan preduvjet: ako su loše. Dakle,
ako su tezične, pojednostavljene, mobilizacijski izravne. Ako
nisu takve, onda su prozne knjige u principu upućene manjini koja
čita i uglavnom propovijedaju već pokrštenima. Ali više od pisca
može napraviti novinar jer njegovi tekstovi dođu do šire publike,
do one koju ubrajamo u književne čitatelje i one koja to nije.
Zato mi se uvijek činilo besmislenim koristiti prozu za širenje
ideoloških poruka, na način kako recimo čini Aralica u “Ambri”
ili “Fukari”. Književnost je za to preopširna, pre-elitistička,
prespora. Zašto bih to radio, kad imam brži, izravniji i
masovniji medij- novine?
“Sunce je izišlo iznad vijenca gora u Hercegovini i obasjalo
visoravan hladnim mlazom blijedog jutarnjeg svjetla. Svjetlo je u
šumi probudilo život: ptice su cvrkutale, a negdje iza njegovih
leđa jež se bučno probijao kroz gustiš.”
Ovaj citat iz priče “Heroj” jedan je od mnogih koji pokazuju kako
vješto koristite opise da biste čitatelju dali nenametljiv ključ
za razumijevanje likova. Što zapravo mislite o prirodi, a što o
velikim gradovima?
Priroda mi je nasušno važna. Planinar sam i nautičar,
ljeti tražim zabačene vale, a ostatak godine sam svaki vikend
negdje. Često i u zadarskom zaleđu: volim kanjone Krupe i
Krnjeze, Krčić, odnedavna sam otkrio Dinaru. Ali citat koji
navodite više se bavi odnosom prirode i rata. Kad sam 1992.
ratovao u istočnoj Hercegovini, bio sam osupnut tom nijemom
indiferencijom prirode spram ljudskog užasa. Ginulo se, pucalo,
strahovalo, a ptice, stabla i vode nastavljali su svoj nijemi
život. Kasnije sam našao genijalni film koji prikazuje rat u
istom tom ključu, metafizičkog sraza prirode i ljudske
destrukcije. To je “Tanka crvena linija” Terrencea
Malicka.
“Gledam ga i bez čuđenja uviđam: ništa nije shvatio. Ništa nije
razumio, ni jedna spoznaja o svijetu i ljudima nije mu ušla u tu
krutu glavu, a sijed je i star i uskoro više neće biti dana za
učenje.”
U vezi s pričom “Drugi kat, nebo” postavili ste čitateljima jednu
zagonetku koja se odnosi na Borgesa. Je li ju itko odgonetnuo?
Što mislite o ljudima koji ne mare ni za učenje ni za
knjige?
Kad je priča prvi put izišla 2009., ubacio sam u nju
citat iz Borgesova “Besmrtnika” i najavio da ću platiti piće onom
tko prvi otkrije i identificira citat. Dvoje mi se ljudi javilo
prvi tjedan: profesor književnosti Tomislav Brlek i redateljica
Ivona Juka.
Ljudi koji ne mare za učenje i knjige? Uvijek su bili
većina, i bit će. Ali, kad je već tako, volio bih da ne budu
najglasniji i tvrdih uvjerenja kad se postavi pitanje
cijepljenja, COVID-a, broja mrtvih u Jasenovcu, 5G mreža, ili-
općenito- nečeg o čemu oni drugi znaju, a oni ne.
“Još je isti. Isti je kao onda, ono ljeto u Postirama. Bez i zrna
gnjeva, bez i malo bunta i nezadovoljstva u sebi. Čovjek koji
stoji gdje ga staviš. Vjerni sin partije, babe, matere, vjere.
Zato što je takav, misli Milena, zato i nije moglo ispasti
drukčije.”
U priči “Žena koja je nestala” milena je ta iz naslova. Meni se
tu sve sviđa, osobito ženska poduzetnost a muška tupost. Jeste li
čuli i suprotna mišljenja? Jesu li žene zaista… hrabrije od
muškaraca?
Ne znam zašto, ali uviđam da je u mojoj prozi ženski
princip aktivan, a muški su pasivni, kukavice, kolebljivci. To
nije programski, racionalizirano, volio bih da se manje
ponavljam. Ali svaki put kad smišljam idući zaplet opet
ispadne tako.
“Bio je to Split i bila je sedamdeset peta, i moram li onda uopće
reći da se za stolom pričalo o nogometu.” …
“— Ne valja igrat za sebe, za efekt. — govorio je otac — Ne valja
se samoisticat. Prava je igra di se žrtvuješ, za ekipu, za
rezultat. Triba sve bit u funkciji.”
Upravo sam citirala dio priče “Opća povijest nogometa (u sedam
slika)”. Moraju li Splićani o nogometu? Kako će u budućnosti
izgledati navijanje za Majstore s mora?
Ne znam moraju li Splićani o nogometu, ali ja moram
jer mi je veliki i važan dio života. Navijač sam, član sam Naš
Hajduk i pripadnik društvenog pokreta koji je pokušao pokazati da
se građanskom participacijom može jednim javnim dobrom upravljati
odgovorno bez privatizacije. Ide teže nego što smo mislili,
rezultati dolaze sporo, a naravno da likuju oni koji misle da su
rješenja u strelovitoj tajkunizaciji, privatizaciji ili
autoritarnom modelu “gazda”. Oko “Hajduka” se danas vodi
bitka ideologija, bitka javno ili privatno, pa mi je žao što neki
moji salonski kvazi-lijevi znanci to ne razumiju.
“To što bih vidio, vidio je i Toni. Bili smo dva od iste vrste,
samotni primjerci u ovom busu, punom običnih ljudi koji hrle
običnim kućama, svom utočištu i svojoj sreći.”
Ove rečenice pronašla sam pri svršetku priče “Skupljač zmija”. Za
one koji ne znaju, u njoj se govori o ratu. Imate li potrebu da
svijetu objasnite kako je bilo? I tko su ljudi od Vaše
vrste?
Ne ljudi moje vrste. Ljudi Tonijeve vrste. Dakle, ljudi
koji su bili u ratu. Ili u ratu ubili. Pa ih to obilježi i trajno
im usmjeri živote, oteža njihovu komunikaciju sa svima koji su
izvan “te vrste”. Tu sam priču napisao 2001., a mislim da se tek
sa šatorom u Savskoj pokazalo koliko je
proročanska.
“Trebao bi biti sretan, pomisli. Trebao bi se radovati što mu se
sin diže na noge. Ali umjesto toga, Gorki je tonuo u tjeskobu, a
nije znao treba li za to kriviti južinu bez konca i kraja, ili
ovaj otok. Ovaj otok, koji ga deprimira, koji mu vraća na
površinu sve zakopano smeće.
Ovako u jednom trenutku razmišlja junak Vašeg najnovijeg romana.
Kako se Vi sami nosite s promjenama? Pojasnite nam što je “pitoma
oronulost” (termin iz istoga romana)!
Zbilja se ne sjećam gdje je bila “pitoma oronulost”…? A
što se tiče ovog citata, on se bavi dvjema mojim opsesijama: ja
sam meteopat i isoloman. Na mene jako utječe vrijeme, po buri sam
odlično a po jugu nepodnošljiv, i u mojim romanima vrijeme je
uvijek dio dramaturgije: rasplet i klimaks uvijek prati okretanje
s juga na buru. Bura čisti, raščišćava sve, pa i dramski problem.
Što se otoka tiče, imam prema njima iracionalnu sklonost, i
to ne samo prema našim otocima, nego i škotskim, švedskim,
bretonskim… Na otocima se osjećam dobro. Otok prostorno
opredmećuje egzistencijalnu izmaknutost: između osobe i žuđenog,
“stvarnog” života stoji bar jedan kanal. Zato otočki pisci krasno
pišu o sjeti, od S. Novaka od Anele Borčić i Momčila
Popadića.
“— Triba bi malo smirit s time. — rekla mu je drugi tjedan kad ga
je pozvala iz Zagreba — Ajde koji put u grad, u prirodu, na ribe,
ne uvik to!
— Pusti me s mirom! — odgovorio je muklo i ostatak razgovora
uglavnom odšutio.”
Ovo su rečenice iz priče “Betlehem”, a odnose se na čovjeka koji
je malo pretjerao s hobijem. Je li Vama pisanje romana i priča
hobi? Kako se ponašate dok pišete?
Tehnički gledano, da — to jest hobi, jer ne plaćam
književnošću kruh i maslac nego novinarstvom. Ali i jedno i drugo
je pisanje, pa zato ja za sebe koristim rodno općiji naziv
profesije: pisac. Što se pristupa pisanju tiče, on je dosadno
banalan. Knjigu uvijek počnem u jesen. Pišem je od jeseni do
proljeća, ljeti ne jer sam tada prezauzet. Pišem tijekom drugog
dijela popodneva, prije večere, te ujutro ako sam stigao nakon
novinarskog zadatka. Nastojim pisati svaki dan, jer kad prekinem
imam problem vraćanja na radnu temperaturu. Kad pišem, peglam iza
sebe i nastojim ostavljati “čisti” tekst. Tako da kad napišem
zadnju rečenicu zadnjeg poglavlja to obično bude to. Kako sam po
drugom poslu scenarist, romanu pristupam scenaristički. Dakle,
pomno se pripremam, pišem tritment i scenoslijed i uglavnom kad
počnem pisati roman imam čvrstu ideju o strukturi i raspletu.
Obično imam malu “maketu” budućeg romana, prozni tritment od
kakvih 15-ak kartica.
“Također zahvaljujem ljudima koji su mi pomogli svojom stručnom
ekspertizom. Školska drugarica Nena Sago uvela me u potankosti
trgovine otočkim nekretninama. Riječki urbanist Bojan Bilić
savjetovao me oko zakona o prostornom planiranju te prakse izrade
urbanističkih planova. Prijateljica Luiđa Ivanković informirala
me i više no što je trebalo o stomatološkoj praksi i
opremi.”
Ovo je dio iz autorovih bilješki na kraju knjige “Prometejev
sin”. Čini li mi se, ili su zaista Vaše zahvale sve dulje i
dulje? Čije ime bi se moglo naći u Vašoj slijedećoj knjizi?
Naprosto se dogodilo da mi je za ovu knjigu trebala
stručna pomoć ljudi više struka: zubarice, urbanista, agenta za
nekretnine… Ako pamtim, u “Crvenoj vodi” nisam uopće imao tu
vrstu zahvale. To je inače lijep običaj koji sam naučio od
anglosaksonskih pisaca.
S piscem razgovarala: Mirjana Mrkela
