U romanu "Mladenka kostonoga" zadarski pisac Želimir Periš govori o toksičnom nacionalizmu, zatucanom praznovjerju i licemjerju političke i vjerske vlasti. No, kako kaže...Taj dio knjige platila je RH. Druga polovica knjige, koja piše o ljepotama ove zemlje, o njenim ljudima, krajevima i pričama, ljubavi i solidarnosti, taj dio je napisao vlastitim sredstvima.

Pred nama je opsežan roman koji će mnoge tvoje vjerne čitatelje podsjetiti na zbirku Mučenice. Gila Kostonoga kao da je dobila priliku dobiti priču u proširenom izdanju. Ima li njezin lik bazu u stvarnosti, kako je spisateljski nastala?

Mladenka kostonoga je istinita priča. Ona jest, kako to književnost i inače radi, kompilirano iskustvo, sintetizirano iz raznih života i priča, no svaki pojedini događaj zapisan u toj knjizi zbio se, samo možda ne liku te knjige. Istražujući materijale puno sam vremena proveo nad etnološkim zapisima u kojima su zapisani običaji i iskustva naših ljudi i prostora. Tamo sam pronašao mnogo Gila, vračara iz dalmatinskih sela i mnoga svjedočenja o njihovim vradžbinama. 

Zapravo, moja prva ideja krenula je od želje da napišem priče o vještici/vračari/travarici/ljekarici koja putuje dalmatinskim selima i koristi ljudsko praznovjerje da bi pomagala ljudima. Dakle, to je inicijalno bila zbirka priča, ali onda je Gilin život postao previše složen za priče, kao što svaki život jest ako se ne ograničimo samo na jedan njegov fragment. Gila je zbog onog što radi proganjana, prisiljena se seliti, mijenja podneblja, imena, izgled. Isto tako se mijenja kao osoba, djevojčica Gila ima druga iskustva od mlade Gile koja pak ima drukčiju viziju svijeta od iskusne Gile. Želio sam pričama obuhvatiti cijeli jedan život i sve promjene u njemu, a opet – ni to nije bilo dovoljno, jer da bi razumjeli život treba razumjeti i podneblje, vremena i okolnosti koje taj život oblikuju. Tako je nastala knjiga koja je svojevrsna holistička biografija sastavljena od serija priča u kojima se Gila jedva pojavljuje ili se pojavljuje tek kao sporedni lik. Priča o životu u kojoj je akter života o kojem se piše sporedan lik. 

Koji ti je bio prvi motiv pisanja ovako debele knjige koja obuhvaća toliko količinu likova i tema?

Roman jest opsežan i bavi se mnogim temama, potrage za identitetom, životom u teškim vremenima, jezikom i tradicijskom kulturom, ali i roditeljstvom i ljubavlju.

Međutim, inicijalno, roman sam počeo pisati kao priču o praznovjerju. Ta je knjiga trebala biti reakcija na praznovjerja i lažna znanja toliko raširena u društvu. Fascinirala me ta golema količina ljudske potrebe za simplificiranjem, za lakim rješenjima. Sve te teorije urota koje ne jenjavaju, cijepljenja, čipovi u nogometašima i gušteri u Hrvatskom saboru, pa onda vjerovanje prorocima, stvarnim i lažnim. Marko Tomaš kaže „od razmišljanja naše ljude uglavnom boli glava“ i to me je uvijek privlačilo, ta lijenost uma. Ja razumijem zašto je to tako. Od stotine knjiga koje definiraju istinu, naravno da je najzanimljivija ona jedna koja je negira. Prvo, lakše je pročitati jednu knjigu nego stotinu, a onda, čitatelju će ta jedna knjiga dati puno više moći, jer, eto, on sad zna nešto što nitko drugi od ovih budala koje su čitale onih sto, ne zna.

Počeo sam razmišljati ovako: kako bi bilo kad bi upotrijebili ljudsku glupost da pomognemo društvu? Ljudska je glupost stalno prozivana, kad je benigna rugamo joj se a kad postaje opasna bojimo je se i nikako je se ne možemo riješiti, pa kako bi bilo kad bi tu istu glupost iskoristili za dobrobit? To je trebala biti Gila, super–junakinja, vračara i vještica koja naplaćuje svoje vradžbine, naslanja se na ljudsko praznovjerje, prodaje mu božja čuda, ali mu prije svega – pomaže.

Međutim, kad sam je krenuo zapisivati, knjiga se počela raspletati drukčije. Nakon što sam puno čitao o moći vjere i praznovjerja i kako im se ljudi najviše okreću kad dobiju djecu ili se razbole – i meni dogodila ista stvar, usred pisanja knjige sam dobio dijete i kroničnu bolest, pa sam i sam postao onaj koji se Gili obraća za pomoć. Odjednom sam postao objekt knjige koju sam pisao, jedan od sporednih likova. To mi je dalo novi uvid u problematiku i omogućilo da dublje iskopam motive i osjećaje. Na posljetku, knjiga je, gotovo neočekivano, više od ičeg drugog, postala priča o roditeljstvu.

Za knjigu si još 2017. dobio potporu za pisanje. Kakvo je to bilo iskustvo i obveza?

Ministarstvo kulture RH je financiralo pisanje polovice ove knjige. Smatrao sam da mi za njeno stvaranje treba godinu dana rada. Riječ je o opsežnom djelu koje je zahtijevalo puno istraživanja, pa sam očekivao, na osnovu iskustva pisanja ranijih romana, da će mi trebati godinu dana. Ministarstvo je financiralo pola godine, dakle pola knjige.

I sad, kad sam dobio novce, a to je značajan novac, počeo sam razmišljati zašto sam uopće zaslužio taj novac? Što to RH kupuje od mene? Što očekuje od mene? Zašto država potiče moje pisanje i koja državi korist od moje knjige, to jest od polovice moje knjige, jer nije platila cijelu?

Dosta sam o tome razmišljao i odredio se prema pitanju što je to kultura i zašto treba državi, pa sam onda tako rasporedio subvenciju: RH je financirala onu polovicu knjige koja piše o toksičnom nacionalizmu, zatucanom praznovjerju i licemjerju političke i vjerske vlasti. Taj dio knjige platila je RH. Druga polovica knjige, koja piše o ljepotama ove zemlje, o njenim ljudima, krajevima i pričama, ljubavi i solidarnosti, taj dio sam napisao vlastitim sredstvima.

Na kraju, zadatak se pokazao žilaviji od plana. Što sam očekivao da će trajati jednu godinu, trajalo je četiri.

Možeš li nam reći i nešto više o dizajnu korica koje su zaista zanimljive i prikladne?

Divnu naslovnicu Kostonoge radile se Lana Cavar i Narcisa Vukojević, rekao bih – slavne – dizajnerice koje su već pobrale mnoga međunarodna priznanja između ostalih i za Karakaševu Proslavu. 

Vrlo su studiozno pristupile zadatku i formirali novi sjajan i opipljiv – vanjski – sloj priči o Gili koja i jest priča složena od slojeva. Izgled, materijal i ornamentika inspirirani su provincijalnim, skromnim i težačkim životom dalmatinskog zaleđa koji je Gilina početna točka. Posebna je priča utisnuti uzorak, koji jest inspiriran našim tradicijskim uzorcima sa zobnica, pregača i ćilima, ali je zapravo originalna kombinacija dvaju simbola: simbol ženskoga božanstva iz slavenske mitologije Mokoš (slavenska Majka vlažna zemlja, boginja plodnosti) i kršćanskoga simbola Mater Misericordia (Majka Milosrđa, Blažena Djevica) – izmiješanih utjecaja i tradicija, poganskog i kršćanskog, što je definicija i same glavne likice knjige – Gile. Boje naslovnice – bijela, siva i crna – boje su Giline kose, a i sam font je vrlo kostonog.

Naslovnica Mladenke već se istakla, uvrštena je na izložbu Pregled hrvatskog dizajna 19/20, najvažniju strukovnu dizajnersku manifestaciju u Hrvatskoj, a posebnu zahvalu na tome dugujem i izdavačici koja je omogućila ovako luksuznu opremu knjige.

Roman je izašao u samom jeku korona krize. Kako je to utjecalo na sve skupa?

Korona je pomaknula termine, to je posve očekivano i nije neki problem, no jako je utjecala na promotivni život knjige nakon izlaska. Nakon objave, knjizi treba neko vrijeme pojavljivanja u javnosti i medijima da bi uopće imala priliku zaživjeti, korona je to jako poremetila. Promocije i festivale koje sad obilazim jako su reducirani, distancirani i sterilizirani, što je odlika naših novih života, ne samo kulture. Ipak, Mladenka je sretno predstavljena na festivalu knjige u Splitu, slijede gostovanja u Varaždinu, Umagu i Mostaru, no ona najvažnija – zadarska promocija još traži dobar moment. Knjiga je koju sam pisao godinama i želio bih je tako i proslaviti, uz veliku feštu, a na koju – eto – će trebati još malo čekati.