Povjesničarka i spisateljica Božena Glavan iz Privlake u intervjuu predstavlja svoj književni prvijenac, roman povijesne fikcije U krilu lava, koji govori o turbulentnim vremenima druge polovice 17. stoljeća kada Vir postaje utočište za sve stanovnike ninskog kraja.

Druga je polovica 17. stoljeća i cijeli prostor oko Nina, uključujući Vir, Privlaku i  Vrsi, živi u izrazito dramatičnim okolnostima u kojima se već dvjestotinjak godina odvija sudar velikih sila na malom prostoru. U tim turbulentnim vremenima rubnog susreta različitih kultura i civilizacija, Mletačke Republike na Jadranu, Osmanskog Carstva u njegovoj unutrašnjosti i Habsburške Monarhije u podvelebitskom primorju, otok Vir silom prilika postaje sklonište i utočište za sve stanovnike Nina i njegove okolice. Taj dio rane novovjekovne historije 16. – 18. stoljeća u prostoru kojega je činila nekadašnja ninska komuna, čija će se važnost nepovratno izgubiti nakon mletačkog napuštanja grada i njegovog razaranja 1646., slabo je ili nikako istražena u znanstvenim i stručnim radovima, no Privlačanka Božena Glavan odlučila je tom vremenu udahnuti život. 

Glavan je prvo kao historičarka, čija je doktorska disertacija obrađivala razdoblje ranog novovjekovlja na području Nina, a potom i kao spisateljica u nedavno objavljenom povijesnom romanu U krilu lava, taj dio neznane prošlosti otrgnula iz zaboravljenih povijesnih spisa i arhiva te utkala u živi pripovjedački jezik. U krilu lava je roman povijesne fikcije o gubitku slobode, a inspiriran je – kako sugerira podnaslov knjige – stvarnim događajima i osobama. S povjesničarkom i spisateljicom Glavan, koja je rođena u Privlaci gdje je i odrasla, dok je jezičnu gimnaziju završila u Zadru te studij povijesti u Zagrebu, razgovarali smo o njezinom književnom prvijencu, ljubavi i strasti prema istraživanju povijesti Nina, inspiraciji za pisanje povijesnog romana i njezinoj želji da drugi roman, kada ga bude pisala, bude predočen iz vizure likova – s one druge strane dalmatinske granice. 

- Ljubav prema povijesti javila mi se u petom razredu osnovne škole, čim sam se prvi put susrela s tim predmetom. Lekcije o prvim ljudskim zajednicama u neolitiku i ilustracije sojenica na vodi u kojima su živjeli, potaknule su me na promišljanje o načinu na koji su ljudi nekad živjeli. Sjećam se kako sam još u vrijeme upisa u srednju školu znala što želim studirati – povijest – te da nema smisla ići u srednju, već izravno iz osnovne škole na fakultet, a ta se želja kasnije samo produbljivala. No gimnazijski program s likovnom i glazbenom kulturom te analizom književno-povijesnih djela, ukazao je na njihovu usku povezanost s predmetom povijesti, što mi je otvorilo neke nove vidike razumijevanja i povezivanja događaja iz prošlosti. Stoga je izbor studija povijesti u mom slučaju bio više nego logičan - kaže Glavan opisujući kako je i zašto kasnije upisala povijest na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, u kojemu su nastavni i znanstveni smjer tada bili u jednom programu.

- Odmah sam se priključila radnim grupama iz područja latinske paleografije kod pokojnog akademika Franje Šanjeka te se tako već na prvoj godini studija upoznala s načinom korištenja pisanih izvora, od rada u arhivima do iščitavanja i transkripcije dokumenata - dodaje. 

Zašto ste za područje istraživanja i doktorske disertacije uzeli period ranog novovjekovlja u Ninu?

- Prije nego što sam diplomirala na snagu je stupio bolonjski proces studiranja, tako da sam iskoristila priliku i upisala poslijediplomski doktorski studij povijesti. Tim profesora, vrsnih historiografa poput Lovorke Čoralić, Franje Šanjeka, Mirka Valentića i Damira Karbića, tada mi je predložio da bi moj doktorski rad mogao biti o Ninu u ranom novom vijeku. S obzirom na moje privlačko podrijetlo, činjenicu da se ranim novim vijekom na području Nina dotad nitko nije bavio te da poznajem latinsku i talijansku paleografiju, što je iznimno važno zbog potrebe rada s arhivskom građom, profesori su smatrali da bi takav rad mogao biti značajan doprinos historiografiji. Na kraju je tako i ispalo, jer mi je trebalo sedam i pol godina istraživanja na arhivskoj građi, transkripciji izvora i samom pisanju disertacije, na kojoj mi je pomagao prof. emeritus Mijo Korade. Proučavanje povijesti Nina u 17. stoljeću usko je vezano uz sagledavanje problema s kojima se Europa tada suočavala, a to su razvoj novih znanstvenih ideja s jedne strane, i bojazan od prodora Osmanskog Carstva s druge strane. Iako je bio teritorijalno malen, prostor ninske komune u to vrijeme bio je od iznimnog geopolitičkog značaja. Prostor sjeverne Dalmacije, kojemu Nin pripada, mjesto je trojedne granice velikih sila: Mletačke na moru, Osmanske u Ravnim kotarima i Habsburške u podvelebitskom primorju. Nin je, prema tome, bio jedini dalmatinski grad pod izravnim udarom i u vrtlogu raznih previranja, a mletački spisi prepuni su podataka o Ninu u to vrijeme. Sigurno je kako postoje i spisi osmanske vlasti koje bi, međutim, tek trebalo istražiti u istanbulskim arhivima. 

Temu ranog novog vijeka nakon znanstvenog istraživanja i doktorata dodatno ste produbili i popularizirali u povijesnom romanu. Postoji li neki moment u kojemu ste shvatili kako nakon dugogodišnjeg istraživanja želite napisati i roman? Kao da ste ponovno pisali doktorat, ali drugim riječima. 

- Roman je nastao iz želje da jedan segment, možda najzanimljiviji, prikažem u drukčijoj formi od znanstvene, odnosno u književnoj. Željela sam na svjetlo dana iznijeti način na koji su ljudi na niskom području živjeli u to doba. Pisanje u formi povijesnog romana pružilo mi je mogućnost zamišljanja ponašanja osoba na koje sam naišla u arhivskim dokumentima, osmišljavanja njihovih dijaloga, ili općenito mogućnosti da na ležerniji način prikažem dio ninske prošlosti u doba mletačke vlasti. Još dok sam radila na pisanju doktorske disertacije zamišljala sam kako bi bilo dobro neki segment ninske povijesti ranoga novog vijeka objaviti kao povijesni roman te oživjeti osobe koje su se javljale u izvorima. Pronalazila sam ih u kupoprodajnim ugovorima, raznim vrstama ugovora o darovanjima poput miraza, zatim potpisima vlasnika posjeda i slično. 

Imate li među nekima od brojnih pisaca povijesnih romana uzor, ili ste književne uzore crpili iz drugih žanrova? 

- Imam uzore među piscima povijesnih romana. Lovre Katić i njegov roman o kraljici Jeleni te povijesni romani Mire Gavrana odlični su primjeri kako se stvarne osobe mogu oživjeti te kroz njihove sudbine i životne priče zanimljivo ispričati povijesni događaji. Od stranih pisaca i povjesničara izdvojila bih Philippe Gregory i njezine romane o engleskim dinastičkim vladarima. 

Dio Vašeg povijesnog romana odvija se na otoku Viru, koji je u to doba bio opće mjesto za osjećaj sigurnosti. Koji ste događaj utkali kao virsku priču? 

- Vir je bio najzapadniji dio ninske komune do kojega Osmanlije nikad nisu doprle. Stoga je otok Vir bio idealno utočište stanovništvu Nina i okolnih sela stradalih tijekom Kandijskog rata (1646. – 1669.). No u izvorima je Vir također mjesto susreta katoličkog i pravoslavnog stanovništva, koje je također izbjeglo iz unutrašnjosti, među kojima je zabilježen suživot i značajan doprinos u očuvanju kršćanstva s obzirom na prisutnost islama u okruženju. U romanu se Vir spominje u sklopu ljubavne priče koja je odraz migracija u ninskoj komuni u to doba. 

Kako biste žanrovski odredili roman: kao povijesni roman s ljubavnim zapletom i političkim intrigama? Možda nešto poput filma Konjanik?

- Žanrovski je riječ o povijesnoj fikciji. Naime, cilj mi je bio prikazati stvarni povijesni događaj temeljen na podacima koje sam prikupila iz dokumenata mletačke vlasti pohranjenih u Državnom arhivu u Zadru i Spisima Ninske biskupije iz Arhiva Zadarske nadbiskupije. Nastojala sam da nema odstupanja od stvarnih zbivanja, a ljubavnu priču sam uvrstila kako bih prikazala sudbinu pojedinaca koji su prolazili kroz otkup robova koji se odvijao na čitavom zadarskom području. U romanu važno mjesto također zauzima priča o ninskom biskupu i njegovoj takozvanoj Crvenoj knjizi koja mu biva ukradena, a time sam željela prikazati njegovu privrženost ideji Ninske biskupije i odnos sa zadarskim nadbiskupom. U to vrijeme obojica su se – u odnosu prema papi – zalagala za istu stvar, odnosno očuvanje kršćanstva u Dalmaciji. 

Prepoznajete li sebe u nekomu od likova? Drugo je pitanje vezano uz stvarne osobe koje ste pronašli u izvorima; čime su Vas privukli? 

- Privukla me njihova hrabrost koju potvrđuju povijesni dokumenti. Nastojala sam taj dio njihove osobnosti, ili ljudsku vrlinu, izvući u romanu na svjetlo dana. Unatoč intrigama i spletkama u kojima su bili primorani sudjelovati kako bi opstali, ti su hrabri ljudi nastojali sačuvati Nin od pretjeranog mletačkog utjecaja i gubitka svoje slobode te održati rad plemićkog vijeća koje je djelovalo još od vremena hrvatskih narodnih vladara. Cijenim hrabre ljude koji slijede svoje snove, jer je u svim teškim vremenima, kada je teško očuvati ideale, poštenje i moral, za realizaciju ciljeva najpotrebnija upravo hrabrost. Ako baš hoćete, meni je osobno najdraži lik Magdalene Vitanović. 

Hoćete li nastaviti pisati povijesne romane, odnosno imate li već neku novu ideju za roman u nekom drugom povijesnom razdoblju? 

- Voljela bih, zapravo, napisati još jedan roman, ali o istom razdoblju. Mjesto radnje bilo bi s druge strane granice, dakle s one strane Dalmacije koja je bila pod vlašću Osmanlija. Nešto podataka o tomu čuva Državni arhiv u Zadru, no pravi izazov bio bi pregledati istanbulske arhive.