Nada Topić, divna pjesnikinja i knjižničarka, zadarska studentica, gostuje kod ZaPis-a, u Gradskoj knjižnici Zadar, 6. ožujka u 18 sati.

Draga Nado, počet ćemo od jajeta! Bolje rečeno, od oca. "Ide iz jedne u drugu sobu", povjerili ste nam i kažete, pita vas: "Jeste li me vidjeli? Gdje sam?" A sve to otkako je umro. Kako ste se osjećali nakon što je Vaša knjiga o Ocu stigla do čitatelja? Imate li sada potrebu da nešto u toj zbirci promijenite ili nadodate, ili je možda sam otac u međuvremenu odustao?

Malo sam strepila nad tom knjigom jer je ona eksperiment u svakom smislu, na koncu i objavljena je kao samizdat što joj realno moglo otežati bilo kakvu širu recepciju. Srećom jednako kako je nastala, lagano kao kovitlac ničega, tako se spustila i među čitatelje. Na svakom tekstu se može beskonačno raditi, ali ponekad se dogode čudesni i sretni poetski vrtlozi nakon kojih samo prekrižite ruke. Naravno riječ je o prividnoj lakoći, jer pisanje je dugotrajan proces, tema se taloži sve dok ne dođe do jezika, cokne i progovori.

Poslije jaja, logično je,  dolazi roda. Vi to rimujete ovako: "A rodi strah nije ni na kraju kljuna drži se ona zdravoga uma". Kako ste došli na ideju da pišete o tome? Je li pravome piscu ispod časti baviti se djetinjarenjem?

Slikovnica „Kako se rodila roda“ nastala je u suradnji s likovnim umjetnikom i strip crtačem Vinkom Barićem, kao prva u nizu slikovnica koje govore o tome kako je što nastalo. Zamišljeni niz, koji se nije realizirao, čine još neke priče u stihovima „Kako je jež dobio bodlje“, „Kako se oblak naoblačio“ itd. Velika je privilegija raditi s djecom i za djecu, a sačuvati dijete u sebi najveće postignuće, bez toga ne bi bilo umjetnosti.

Opisujete li ovdje problematiku iz studentskog života: "noću ne spavam osluškujem pištanja usnulih tijela praznih i napuštenih kao zemlja i bubrenje tuđih košmara po sobama"? Kako god, rasli ste i školovali se i tako ste stupili u vezu sa Zadrom. Kakav Vam je bio: običan ili podnošljiv ili nezaboravan? Opišite nam ukratko proceduru prvih svojih pojavljivanja u periodici i kako ste to tada doživljavali!

Veći dio pjesama iz zbirke „Svetac u trajektnoj luci“ nastao je u studentskom domu u Zadru. Bilo je teško studirati u Zadru neposredno nakon rata, grad je bio prazan i napušten, ponekad se znalo dogoditi da ste jedini prolaznik na Kalelargi i da čujete samo svoje korake. Jezovito. Život je bio ponekad običan, ponekad podnošljiv, a ponekad nezaboravan, dogodila su se važna prijateljstva, prepoznavanja, ljubavi i sve drugo što studentski život nosi. Imali smo u Zadru i književni klub u kojem su rasla neka danas poznata imena poput Olje Savičević Ivančević i Antonele Marušić i koji je uživao podršku nekolicine profesora s Filozofskog i koje moram spomenuti: Helena Peričić, Zvjezdana Rados i kasnije Stipe Grgas.

Književni časopisi su tada još uvijek bili najvažniji književni prostor i sjećam se iščekivanja i uzbuđenja koje sam osjećala odlazeći do trafike kupiti novi broj „Vijenca“. Poeziju sam objavljivala i prije još u srednjoj školi u lokalnim novinama i časopisima zahvaljujući entuzijazmu prof. Slavice Čilaš koja je slala naše radove svuda i zbog čega smo se osjećali jako važno.

Mislite li zaista da "bezbroj puta prepisane i prepričane jedna drugoj četiri se oduvijek gledaju u oči i ne znaju koja je prava"? Znate li Vi koja je prava? Zašto je lijep posao knjižničara? Možete li utjecati na upravu knjižnice kada je riječ o kupnji novih knjiga i časopisa? Također me je oduvijek zanimalo nose li knjižničari doma građu koju nisu zadužili. Činite li Vi to ili nekako drugačije dolazite do kućne lektire?

Da ne radim u knjižnici, vjerojatno nikad ne bih napisala zbirku „Bezbroj i druge jednine“ u kojoj su objavljeni i citirani stihovi. Ta zbirka je poput nekog osobnog imaginarnog kataloga u koji je ugrađeno iskustvo čitanja ne samo književnih tekstova nego sveukupnog ljudskog znanja, koje je pohranjeno većim dijelom ipak u knjigama.

Najljepše u poslu knjižničara za mene je mogućnost, potencijal koji se nalazi u knjigama koje su stalno nadohvat.

Knjižničari itekako mogu utjecati na kvalitetu fonda i birati naslove koje će uvrstiti, to im je u opisu posla, da prate recentne naslove i osluškuje želje svojih korisnika, naravno postoje različite vrste knjižnica, različiti budžeti, prostorni uvjeti, različiti knjižničari i uprave.

Knjižničari kao i svi ostali korisnici moraju evidentirati posudbu knjiga koje nose kući, u odnosu na obične korisnike u maloj su prednosti jedino zbog toga što mogu prvi posuditi neku knjigu ili naručiti knjigu koja ih posebno zanima. Osobno se dovijam na razne načine kako bih došla do knjiga, učlanjena sam u tri knjižnice ne uključujući onu u kojoj radim, ali ni to ponekad nije dovoljno, neke knjige kupim, neke mi posude, poklone…

Rekli ste: "u pjesmi tijelo klizi iz jednog prostora u drugi i savija se bez težine prema potrebi". Kakve su to potrebe? Jedna Vaša kolegica kaže da je čista poezija u svemu što radite. Zašto ona ima takav dojam?

„Meteorologija tijela“ je knjiga u kojoj je tijelo prikazano kao odvojen entitet, koji ima svoje zakonitosti, zahtjeve i potrebe, ali ujedno i kao prostor u kojem boravimo, naša kuća od mesa. Ta je zbirka objavljena s crtežima akademskog slikara Hrvoja Marka Peruzovića koji su nastajali odvojeno od mog teksta, a u knjizi su se lijepo na njega naslonili. Rukopis je nekoliko godina stajao u ladici, zaboravljen i tek kad sam vidjela Hrvojeve crteže odvažila sam se na knjigu.

Poezija je u svemu onome što činimo ako svijetu prilazimo s jednakim posvećenjem kao što prilazimo poeziji.

Meni Vaša proza izgleda kao poezija ali dobro, nek Vam bude: "Ponekad sanjam kako se kukuruz prosipa iz guzica i mater i ja ga grabimo šakama. Kad se probudim, na podu ne bude ničega. I bude mi ža’. *** Kad odrastem kupit ću materi punu guzicu kukuruza, ili još bolje cijeli vlak." Imate li zaista ambicija o nekoj kupovini? Imate li neki životni ili spisateljski moto? Kako predviđate da će glasiti natuknice o Vama u nekom leksikonu sto godina od danas?

Kao djeca, one zaobljene vagone teretnih vlakova nazivali smo guzice, pa je zato u priči i ova igra riječima. Ne volim kupovati i nemam životni ni spisateljski moto. Ako je bude, natuknica će biti kratka: rodila se, živjela, umrla.

Rado surađujete s Hrvatskim radijom pa smo  prije gotovo godinu dana s radija čuli da je "u njegovom džepu šuma nevidljivih borova", a početkom ove godine da postoji "sestra, mala breskva". S druge strane, imate slikovnicu, imate ilustriranu knjigu, zašto? Kojim smjerom ćete nastaviti?

Zahvaljujući Ireni Matijašević koja uređuje nekoliko važnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija, imamo priliku slušati neobjavljenu poeziju, lirsku prozu, priče, ulomke iz romana, tako su se tu našli i neki od tekstova koje spominjete.

Volim slušati književnost na radiju, tu nema nikakve distrakcije, sve je čisto i mirno, glazba i glas.

Nadam se da će ove godine biti objavljena zbirka pjesama „Sestra“ i jedan prozni rukopis, a dalje ćemo vidjeti, sigurno neću otići predaleko od ovoga što sada radim: poezija i poezija u prozi. Što se tema tiče, sve je rekao Miroslav Mićanović u svojoj pjesmi „Tema“.

U intervjuima ste izjavili i ovo: "Trebao bi postojati veći senzibilitet svih institucija kada je knjiga u pitanju." Ali niste ostali samo na kritici, nego ste se potrudili i napisati (je li još uvijek jedina?) knjigu o jednoj knjižari. Nekoliko dana nakon što je spomenuta knjiga stigla u spomenutu knjižaru, ova knjižara je zbrisana s lica Zemlje. Je li to zla sreća, urota protiv kulture čitanja ili nešto treće?

Koliko mi je poznato, knjiga posvećena Knjižari Morpurgo u Splitu za sada je jedina znanstvena monografija o nekoj hrvatskoj knjižari. Nadam se da će ih biti još jer su na našem prostoru djelovale mnoge važne i velike knjižare poput one Lavoslava Hartmana (Kugli i Deutsch) u Zagrebu.

Knjiga je objavljena malo prije zatvaranja Knjižare Morpurgo i tada sam se iskreno nadala da će pomoći opstanku knjižare, kao što je zatvaranje knjižare na neki način pomoglo vidljivosti knjige jer stručne i znanstvene monografije rijetko dođu u fokus javnosti. Međutim, prošle su već tri godine, knjižara je još uvijek zatvorena, prostor je u privatnom vlasništvu. Nema nikakve urote protiv čitanja, kapital je uništio cijelu staru gradsku jezgru ne samo knjižare.

Pred invazijom turista, Split njegovi stanovnici napuštaju i povlače se u predgrađa, ljeti grad izgleda kao velika pečenjarnica i spavaonica, a zimi je prazan.

Davno ste nekome poručili: "Ti si nevidljivi gost / Mojih neprohodnih dana / Mojih u sebe propadanja / Poniranja mojih Prema Tebi". Što se dogodilo poslije, je li nevidljivi postao vidljiv i imate li sada druge goste? Na internetu možemo gledati Vaše gostovanje kod Srđana Sandića. Čini se da ste svi tamo uživali. Jeste li glumili i ako niste, što je to bilo tako ugodno? Gdje biste željeli gostovati, ali trenutačno Vam se čini da za to ne postoje realne šanse?

Gost o kojem je u pjesmi riječ je sveprisutan i zbog njega nije potrebno nikuda ići. Gostovanje na Cruisingu sa Srđanom Sandićem je uvijek veselo, ali to je zbog Srđana koji s velikim žarom vodi tu tribinu i na kojoj mi je bila čast sudjelovati. Odlično je što se gostovanja snimaju tako da i oni koji žive izvan Zagreba ili nemaju priliku doći, mogu kasnije gledati i slušati.

Gostujem tamo gdje me pozovu i gdje mogu otići, u tom smislu nemam nekih očekivanja, neka gostovanja su lijepa, npr. prošlo ljeto na festivalu Odvalimo se poezijom u Bolu na Braču koji organizira Sanja Baković gdje sam imala priliku družiti se s našim velikim pjesnikinjama Andrianom Škuncom i Gordanom Benić.

To su rijetke i važne prilike i bila mi je čast biti u njihovom društvu, slušati ih jer obje su pune znanja o književnosti i umjetnosti općenito, obje su svoj život posvetile poeziji. Ne počinje književnost s nama, postoje oni prije i oni poslije nas, to je jako važno, osvijestiti taj kontinuitet.

Još bismo malo o tome što tko ima, jer vi tvrdite: "Kad sestra kaže da je dobila stvari, zna se na koje stvari misli, i moram je pustiti na miru jer je boli. Ja nemam pojma koje su to stvari ni kako ih ona dobije. Ja sam dobila samo perlice, sve drugo sam našla." A nagrade, koju ili koje mislite da biste mogli dobiti?

Nagrade nisu motivacija nego nešto što se dogodi usput. Uvijek je više dobrih tekstova i knjiga nego nagrada. Kad bih mogla birati, voljela bih dobiti nagradu za najbolju sestru, najbolju kćerku, najbolju prijateljicu, najbolju susjedu, najbolju kolegicu to je puno teže i važnije nego dobiti književnu nagradu. A kako stvari stoje, vjerojatno će mi i one izmaknuti.

Čitajući pitanja za ovaj intervju bilo mi je odmah jasno da ste pročitali i spomenuli sve moje knjige, i eto nagrade! Hvala.