Ostalo / Intervjui

ususret koncertu

Borna Šercar: Još uvijek vjerujem da dobra glazba na kraju ipak pobjeđuje!

Borna Šercar: Još uvijek vjerujem da dobra glazba na kraju ipak pobjeđuje!

U srijedu, 15. siječnja s početkom u 20 sati u Koncertnoj dvorani braće Bersa nastupit će ponajbolji hrvatski jazz bubnjar Borna Šercar i njegov etno-jazz projekt Jazziana Croatica.

Koncertni ured Zadar kalendarsku godinu započinje koncertom iz serije Klub u Kneževoj koji predstavlja svojevrsnu protutežu ciklusima klasične glazbe (Ciklusi Pretplate, Bersa i Zadarskog komornog orkestra) i u Zadar dovodi probrana imena jazz, blues, indie i ostalih žanrova.

U srijedu, 15. siječnja s početkom u 20 sati u Koncertnoj dvorani braće Bersa nastupit će ponajbolji hrvatski jazz bubnjar Borna Šercar i njegov etno-jazz projekt Jazziana Croatica.

Predstavite nam projekt Jazziana Croatica. Izvodite li ga premijerno u Zadru?

Jazziana je krenula sa svojim radom pred desetak godina, preciznije 2009. kad sam uspio realizirati ideju koja je već prije toga postojala u mojoj glavi i o kojoj sam dugo godina razmišljao. Krenulo je s dobrom ekipom koja je imala odličnu energiju i kemiju, no u nekom momentu je došlo do zasićenja pa se postava malo promijenila, a time su se promijenili i instrumenti i funkcije.

Saksofonist Vojkan Jocić je tu otpočetka sa mnom, a priključili su se Elvis Penava na gitari i Hrvoje Galler na klavijaturama koji ujedno ima dvostruku funkciju u bendu jer svira istovremeno i bas-liniju i klavijature Fender Rhodes. Jazziana je prvi instrumentalni sastav s jasnom koncepcijom spajanja hrvatskog etna, dakle našeg melosa koji nas okružuje, i američkog jazza, u svrhu stvaranja autentičnog i specifičnog zvuka i brenda. Naravno da nisam ja jedini koji radi tako nešto u Hrvatskoj, bilo je takvih primjera, ali oni su bili usputni, kraćeg daha. Svih ovih desetak godina nismo odstupili od osnovne ideje i koncepta.

U tih desetak godina snimljeno je pet albuma (A Little Book of Notes, Nehaj, Jazziana Croatica Big Band, Wagner Goes to Hollywood i Rise after Fall, op. a.) ostvarena su brojna gostovanja diljem svijeta – u Beču, Parizu, Milanu, Los Angelesu, Budimpešti i drugdje. Također smo ostvarili i brojne suradnje, na primjer s Josipom Lisac, Tamarom Obrovac, Valentinom Fijačko, Matijom Dedićem, Antom Gelom, te s čuvenim američkim jazz saksofonistom Erniejem Wattsom. Tu su i brojne nagrade Porin, potom nagrada Hrvatskog društva skladatelja Miroslav Sedak Benčić, nagrada Franjo Dugan i brojni drugi uspjesi.

Projekt se veže na hrvatske krajolike – koji su vam od njih posebno važni? Zadranima će vjerojatno zanimljiva biti vaša poveznica sa Silbom.

Pa slobodno mogu reći da je, uz Zagreb, i Zadar moj glavni grad. Prvenstveno tu mislim na ne neke doživljaje koji su obilježili moj život a time i umjetničku inspiraciju. Zadar je tu uvijek bio ona bitna točka s koje smo odlazili na Silbu u jedan posve drugačiji ritam bivanja. Da se razumijemo, po Hrvatskoj, pa čak i po svijetu, ima mnogo tih mojih “glavnih gradova”, i ne samo gradova već i planina, krajolika, regija, vjetrova… Bura, tramuntana, lebić, more, valovi, marete - često kao da vodim neki transcendentalni razgovor s prirodom ili osjećam zračenje grada, njegovu atmosferu, ljude, glazbu koju kao da nečujno čujem. Te doživljaje mogu “prizvati” kad komponiram a ponekad jednostavno neka kompozicija izađe iz mene i točno znam koji je to predio Hrvatske, koja planina ili neki događaj koji mi je stvorio određenu emociju.

Osim glazbom, bavite se i slikarstvom - koje su sličnosti a koje razlike između ta dva umjetnička izričaja?

Zanimljivo je da, kad slikam, nipošto ne slušam glazbu - znam da mnogi slikari baš slušaju glazbu jer ih nadahnjuje - jer mi dovoljno već tutnji i svira u glavi (smijeh). Često slikam u pauzama između vježbanja bubnjeva i baš mi je divna ta tišina u kojoj se samo čuju kistovi kako se bore s bojom da ostane na platnu.

Ima puno sličnosti ali i ogromnih razlika, naravno, ali mislim da svi to manje više znaju. Da rezimiram - i dobro slikarstvo i dobra glazba potiču neke dobre emocije, preispitivanje, poniznost, duhovnost, radost, radoznalost. Možda se može reći da dobra umjetnost budi dijete u nama!

Kako vidite jazz scenu u Hrvatskoj, nekad i danas?

To je vrlo zanimljivo pitanje! Uočavam jedan problem – iako se zna otkuda je sve krenulo, mnogi danas misle da toga nije bilo i da je sve krenulo od njih. I danas ima dobrih projekata i dobro se svira, no u povijesti glazbe, i globalnoj ali i hrvatskoj, imamo neke dosege za koje današnji glazbenici niti ne znaju da su postojali a kamoli kako se prije sviralo! Pod tim podrazumijevam i vrijeme i prije nego što sam se počeo baviti glazbom, pa i prije nego što sam se rodio.

No, danas ima uistinu mnogo jazz festivala gdje se može čuti svašta, od jazza do rocka i popa. Doduše, to je trend u cijelom svijetu, ta neka etiketa što je jazz a što nije se pomalo izgubila - pa ni Jazziana nije baš čisti jazz (smijeh)! Čini se da glazba više nije ljudima toliko bitna, živimo u vremenu gdje je sve instant, nije lako napraviti neko baš povijesno izdanje jer je gomila produkcije po svijetu i svima je sve dostupno. Mišljenja sam, možda i krivog, da često dobar marketing “profura” i neki ne baš tako sjajan i domišljat projekt. Ali, još uvijek vjerujem da dobra glazba na kraju ipak pobjeđuje na kraju.

Godine 2017. prestižna tvrtka Zildjian izabrala vas za svog umjetničkog predstavnika u Hrvatskoj. Je li to ostvarenje vašeg dječačkog sna?

To je zaista ostvarenje mog dječačkog sna. Naravno da mi je to možda i najveća nagrada u smislu nekog priznanja u svjetskim razmjerima, jer mislim da su mnogi bubnjari pokušavali dobiti endorsement od Zildjiana, i ne radi se o tome tko je bolji. Naravno da morate biti na nekakvoj vrhunskoj razini, ali mislim da su me izabrali zbog cijelog paketa koji sa sobom nosim – solističkih projekata i albuma, zatim voditeljski rad kao bandleadera Jazziane Croatice, autorskog rada i, naravno, dobrih svirki uživo.

Koji je trenutak za vas označio prekretnicu kada ste se odlučili baviti glazbom i jazzom? 

Kao klinac sam stalno nešto svirao, komponirao… prvo na nekom malom sintesajzeru Casio, potom su me roditelji upisali na gitaru ali nije mi baš bilo milo redovito vježbati (smijeh), pa sam nakon završene osnovne glazbene škole imao pauzu. I tako, sve do jednog ljeta na Silbi gdje sam, išavši na kupanje prolazio pored kuće moje prijateljice Ivane Kuljerić (inače svjetski poznate marimbistice) stalno osluškivao  što to ona vježba.

Čuli su se tu najrazličitiji zvukovi - bubnjevi, vibrafon, marimba…

To me potaknulo da se definitivno posvetim udaraljkama jer sam do tada mlatio nekim štapovima po košarkaškoj lopti uz Omladinski radio (danas Radio 101). Potom sam upisao srednju glazbenu školu za udaraljke, a vrlo brzo sam se zaljubio u jazz, i to kad mi je Saša Nestorović dao da poslušam ploču John Coltrane Quarteta “Afro Blue Impressions“, zaista jedan od onih albuma koji su promijenili povijest jazza. Jedan od najboljih ako ne i, barem po meni, najbolji kvartet u povijesti jazza s nenormalnom kemijom, emocijom i energijom… I, naravno, Elvin Jones na bubnjevima, kojeg ću opisati taoistički: ništa nije na svome mjestu teoretski gledano ali je baš tamo gdje točno treba biti, organski, tamo gdje se otvara srce! 


 

 
Category: 1637 - 1651

Reci što misliš!