S 14 godina doživjela je težak moždani udar nakon kojeg je ostala potpuno paralizirana i „zaključana“ uvlastitom tijelu s dijagnozom locked-in sindroma, no Zadranka Iva Blažić danas je primjer iznimne životne borbe i oporavka.
Nakon dugotrajne rehabilitacije i uz snažnu podršku obitelji, ponovno je naučila govoriti i hodati, završila školu i fakultet te svoju tešku životnu priču pretvorila u knjigu koju je naslovila „Ne razumiš“ i njime dala uvid u najintimniji dio sebe.
“Ne razumiš” Ive Blažić – život ispričan bez uljepšavanja, ali s puno vedrine Ivu Blažić znam još iz srednjoškolskih dana u Zadru. Tada, dok smo svi tek naslućivali što život uopće jest,na školskim hodnicima često sam viđala nju i njezinu majku. Svaki put kada bih ih ugledala, osjetila bih neko divljenje koje tada nisam znala imenovati. Iva je bila djevojka s invaliditetom, a njezina majka uvijek uz nju — čekala ju je ispred učionice, strpljivo joj pomagala da stigne do druge. Radila je ono što bi svaka majka učinila, ali na način koji je izgledao kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Divila sam se toj snazi, toj ustrajnosti koju je ta žena živjela svakoga dana, jednako kao i Ivi, koja je tada, u godinama kada smo mislili da nam roditelji samo smetaju, prihvaćala tu svakodnevicu kao nešto neizbježno.
Nakon srednje škole svatko je otišao svojim putem. Iva mi je povremeno prolazila kroz misli, osobito u mojim vlastitim majčinskim trenucima, onda kada bih gubila strpljenje i prisjećala se nje kao podsjetnika na jednu majku koju sam tek kasnije počela razumijevati i koja je u teškoj situaciji ostajala mirna. Bez uljepšavanja i patetike. A onda sam ponovno “srela” Ivu — kroz njezinu knjigu „Ne razumiš“. Iva je napisala svoju priču, svojživot. Javila sam joj se i uspostavile smo kontakt, a mene je najviše zanimalo upravo ono srednjoškolsko razdoblje koje sam i sama promatrala iz svojih očiju. Zanimalo me kako ga se ona sjeća i kako ga je doživjela i je li se njezino sjećanje poklapalo s mojim promatranjem sa strane.Poslala mi je knjigu, a ja sam u njezinim stranicama upoznala Ivu na jedan posve novi način. I bila sam sretna kada sam završila čitanje — jer Iva je sretna.
Iskreno, bez uljepšavanja i bez patetike, opisala je život koji je, unatoč invaliditetu od djetinjstva, bio punživota: ponekad duhovit, ponekad nježan, strastven, ponekad težak, ali uvijek stvaran. Prolazila je sve ono što prolazimo i svi mi — školu, prve ljubavi, neugodne situacije, male i velike radosti, tuge i pobjede— i ponešto zbog čega sam joj pisala: “Je li se to stvarno dogodilo?”, jer mi je djelovalo nevjerojatno. Ijest. I u svemu tome sačuvala je nešto što je svima nama danas teško održati — lagan i vedar pogled naživot.
Iva Blažić objavila je svoju prvu knjigu „Ne razumiš“, djelo koje ne dolazi samo kao književni prvijenac, nego kao život ispisan u trenutcima kada je svaka riječ značila i malo hrabrosti i malo preživljavanja.Na svega stotinjak stranica stala je priča koja se ne čita u jednom dahu. To je knjiga koja se, kako kažu prvi čitatelji, doista doživljava. I ja sam je doživjela i pročitala u jednom dahu, vraćajući se rečenicama koje ostaju dulje nego što bi itko pomislio da će ostati. Na pitanje zašto naslov „Ne razumiš“, Iva je odgovorila kako joj se čini da ljudi ponekad ne razumiju iako samo kimaju glavom.
Općenito, danas se ljudi međusobno sve manje razumiju. Samo kimaju glavom jedan drugome, a u stvarnosti niti ti znaš što je meni i pravu težinu mojih problema, niti ja znam s čime se sve Ti nosiš u svojim svakodnevnim borbama. Što se mene same tiče, stvarno često imam osjećaj da me moj sugovornik ne razumije. Ne zato što ga ne interesira kako sam ja, nego nije proživio ono što sam ja, i,hvala Bogu, ne može znati kako je to kad se na primjer ujutro ne možeš obući ili doći do wc-a. S druge strane, svakodnevno me se viđa i u kafiću i na ulicama grada i na poslu.
Knjiga se namjerno zove Nerazumiš! jer kad bi se zvala Ne razumiješ što je književni pravilno, onda bi to bila neka falša ja, točnije knjigu bi napisala Iva, a ustvari ju je pisala tvrdoglava i dišpetoža Buba, kaže Iva.
Nije birala lakši put. U autobiografskom prvijencu „Ne razumiš“, Zadranka Iva Blažić nije birala lakši put. Nije posegnula za uljepšanim uspomenama ni pažljivo odmjerenim poglavljima koja bi čitatelja poštedjela teških tema. Naprotiv, odlučila je otvoriti vlastiti život onakav kakav jest – sa svim njegovim gubicima, borbama,humorom, ljubavlju i ranama koje nikada do kraja ne nestaju. Dok je slagala mozaik svoje životne priče, bilo joj je važno ukratko predstaviti sebe. i članove svoje obitelji te ih prikazati kao, kako kaže, „donekle normalnu obitelj“. Ostale su se priče, međutim, same nametnule. Bile su to situacije i događaji koji su joj se dogodili kroz život, a koje je jednostavno zapisivala onako kako ih se sjećala. Da se dublje vraćala u prošlost, uvjerena je, njezin bi roman imao najmanje tisuću stranica.U knjizi nije skrivala ni ono najintimnije. Nije namjerno izostavila gotovo ništa iz svog života, osim,priznaje, nekih prijatelja koje joj je danas žao što nije spomenula. Sve ostalo među koricama, iskreno je,onako kako se dogodilo i bez potrebe da se ikome opravdava.
Mi smo ljudi kao i svi ostali. Takav pristup nije slučajan. Iva vjeruje da svaka priča treba imati i svoju pouku. Kroz cijeli život, kaže,nastoji nekoga nečemu naučiti pa je i ovom knjigom željela pokazati da osobe s invaliditetom nisu ni „invalidi“ ni „osobe s posebnim potrebama“, nego ljudi sa sasvim običnim potrebama koje ostvaruju nanešto drukčiji način. Posebno snažna poglavlja odnose se na razdoblje nakon moždanog udara. Kada se nakon liječenja vratilaiz Rijeke u Zadar, bila je uvjerena da je ostala ista osoba. U njezinoj glavi ništa se nije promijenilo. No,vrlo brzo shvatila je da je okolina vidi drukčije. Pogledi ljudi, njihovo ponašanje i reakcije govorili su joj daviše nije ona stara Iva, nego neka nova žena koja otežano hoda i teže govor
i.- Taj osjećaj bio je bolan. Sramila se same sebe i godinama pokušavala dokazati da vrijedim jednako kao iprije. Danas na to razdoblje gledam iz sasvim druge perspektive. Više me ne zanima što će netko reći ili pomisliti. Najvažniji su mi unutarnji mir i ljudi do kojih mi je stalo, kaže. Od četveročlane obitelji ostala sam sama između te dvije Ive – one koja se borila s vlastitim odrazom i ove koja je pronašla mir – kao da je, kaže,proživjela deset života.
Završila je školovanje, studirala, radila, djelovala kroz udrugu i crkvu, borila se sa sustavom, ali i podnijela ono najteže. Od nekadašnje četveročlane obitelji ostala je sama.Unatoč svemu, „Ne razumiš“ nije teška knjiga.
Naprotiv, prožeta je humorom, često crnim, ponekad gorkim, ali uvijek iskrenim. Blažić ni u životu nije drukčija od osobe koja govori sa stranica knjige. Nije željela da je itko sažalijeva niti da njezina priča zvuči kao jadikovka. Sve što joj se dogodilo zapisivala je jednostavnim jezikom, bez uljepšavanja i dramatiziranja, tražeći čak i u najtežim trenucima razlog za osmijeh. Ono protiv čega se i danas najviše buni nisu zdravstvene posljedice, nego predrasude. Najviše su je,priznaje, boljeli trenuci kada su ljudi sumnjali u njezine sposobnosti ili mentalno zdravlje samo zato što živi s invaliditetom. Upravo zato knjigom želi pokazati da se, unatoč svim poteškoćama, može živjetiispunjeno, voljeti, raditi, smijati se i ostvarivati ciljeve jednako kao i svatko drugi.Kada govori o najvećim životnim bolima, tada humor nakratko utihne.
Najviše su je pogodili odlasci najbližih – majke, brata, oca i drugih članova obitelji.- Ti gubitci ostavili su trag, kaže.Ipak, život joj i dalje donosi radost. Posebno uživa kada ostvari nešto za što su mnogi mislili da neće moći, a posebnu ljubav čuva za svog psa Điđija. Vjeruje da bi „Ne razumiš“ mogla pomoći ljudima da bolje razumiju osobe koje žive s teškimzdravstvenim posljedicama. Ako knjiga ne dotakne barem jednog čovjeka ili ga ne nauči nečemu novom,smatra da je promašila njezinu svrhu.
Tijekom samog pisanja nije razmišljala o reakcijama obitelji i prijatelja. Misli su joj bile usmjerene prema onima kojih više nema. Tek kada je knjiga ugledala svjetlo dana, pojavili su se strah i pitanja kako će najbliži reagirati na njezinu ogoljenu iskrenost.A glavna poruka njezine knjige možda je najjednostavnija od svega što je napisala. Ljudi žive uvjereni da će sutra sigurno doći, a život ih često demantira. Zato Blažić podsjeća da je život uvijek ovdje i sada. Ili,kako sama kaže: „Pomogni čovjeku dok je živ, poslije je tako svejedno.“
Na pitanje što bi na knjigu rekli njezini roditelji i brat, odgovara sa smiješkom. – Majka bi joj pružila podršku, ali i upozorila na sve moguće negativne posljedice objavljivanja. Otac bi po gradu ponosno pričao da sam napisala tri knjige, a ne jednu. Brat bi mi vjerojatno dobacio svoje prepoznatljivo:„Glupačo!“ Ipak, sigurna sam u jedno – svi bi bili ponosni, kaže. Iako je „Ne razumiš“ tek krenula prema čitateljima, Iva Blažić ne skriva da već razmišlja o novimprojektima. Pisanje je ostalo dio njezina života, a prvi sljedeći cilj je pretvoriti knjigu u audio izdanje, kakobi bila dostupna i njezinim slijepim i slabovidnim prijateljima kojima je to obećala.Priča koju je ispričala kroz knjigu „Ne razumiš“, doista ostavlja trag na ljudima, nije samo tek još jednaknjiga. Puno je više, a što je to, čitatelji će shvatiti kada je pročitaju. Kao i što sam sama uvidjela.