Ako je netko riznica znanja, svjedok vremena, poznavatelj Zadarske županije od A do Ž, primjer cjeloživotnog učenja, ali i primjer kako se naučiti nositi s najtežim životnim burama i olujama, onda je to fotograf Arif Sitnica.
Laureat je ovogodišnje županijske nagrade za područje medija, za novinsku fotografiju i fotoreportažu, i to je bio simboličan povod za naš razgovor, nakon mnogo toga što smo prošli zajedno kao kolege, ali i mnogo više – neko vrijeme bili smo članovi obitelji, stoga je ovaj tekst osoban i za mene kao autora, i za njega kao mog sugovornika.
“Zadar je moj rodni grad, takvim ga osjećam i ne bih ga mijenjao za ništa”
Zadar i Zadarska županija poznaju ovog ”sitnicu”, ali njegova je vedrina, znatiželja, oštrina i empatija sve samo ne sitna. Banjalučanin koji je pustio korijenje u Zadru – na način da se potpuno spojio s gradom, s njegovim ljudima, i to od onog, kako se kaže – malog čovika, do profesora, liječnika, načelnika i drugih titulama i pozicijama usmjerenih.
“Zadar je moj rodni grad, takvim ga osjećam i ne bih ga mijenjao za ništa”, kaže mi Arif, a na našoj kavi na suncu, kojega kroz cijelu godinu Arif postavlja kao jedan od najvažnijih faktora za optimizam i zdravlje, prolazimo niz tema.
Svakako vrijedi spomenuti kako ni Arif kao ni mnogi fotografi koje sam “bombardirala” pitanjima nije sklon medijima – to je onaj dio njih koji zovu drugom stranom, oni su iza aparature i ne pada im lako svjetlo blica/reflektora. Samozatajan, ali bez dlake na jeziku.
Svakako bi spomenula nagradu Zlatno pero koja mu je dodijeljena na 26. Međunarodnom susretu vinogradara i vinara Sabatina 2016., u Neumu. Ono što je posebno zanimljivo je to koliko je ovaj fotograf prošao mijena i razvoja tehnologije kroz svoj radni vijek. A sve je započelo u Banja Luci…
“Ja sam zapravo radio zanat koji danas više ne postoji, možeš ga naći samo u muzeju. Zajedno s Gutenbergovim strojem. Kao slovoslagač naučio sam one temelje grafičkog rada, ali tada to nije bio nimalo fin dizajnerski posao, znali smo izaći s njega crni, prljavi kao rudari. Izučio sam taj zanat do zadnjeg detalja, bilo nas je 300, uspio sam se iz toga pokrenuti naprijed, dobio sam dobru priliku raditi na prijelomu novina, i to u početku samo kao zamjena. S vremenom sam napredovao i u tome, pa sam se bavio rukovođenjem fotosloga, ono što mladi danas i ne znaju jest to da se nekada novina morala doslovno nacrtati na papiru’‘, priča mi Arif o tim godinama i dodaje kako je siguran da mu je pomoglo to što se isticao svojom preciznošću, a to je bilo neizmjerno važno za ovaj dio izrade dnevnih novina.
“Danas imaš alate koji rade za tebe, sve ti je servirano i malo je tu onda muke i promišljanja i “mozganja”, nisam baš siguran koliko je to onda dobro za nas’‘, kaže Arif.
Devedesete godine su ga dovele do Zadra i ovdje je nastavio svoj životni put, radeći u početku fotografije koje više ne izlaze u našem gradskom dnevnom listu. Mi smo ih zvali rubrikama “Bebe” i “Vjenčanja”. Naime, nije bilo lako biti dežurni fotograf ispred rodilišta i sala za vjenčanje. Reakcije ljudi kada im priđe Arif s fotoaparatom i zamoli za fotografiju nisu uvijek bile jednake, ali…
“Znaš, ima nekih primjera koji me iznenade, kad mi priđe na ulici čovjek sa sinom od nekih 9,10 godina i kaže: vi ste slikali našeg Antu! To se onda izrezivalo iz novina, kupovale su se i zbog tih fotografija, baš je to jedna zanimljiva uspomena. Naravno, bilo je i onih koji nisu bili ZA, ali to smo uvijek poštovali. I danas kada bi snimao tzv. subotnju špicu uvažavam ako mi netko i samo rukom signalizira da ne želi biti fotografiran.”
“Mali čovjek je najveća priča”
A kao fotoreporter, zajedno sa sinom Vedranom s kojim je i dijelio redakciju niz godina, prošao je Arif županiju uzduž i poprijeko. Posebno se istaknuo u rubrici Plodovi zemlje. Njegovi su portreti ribara i poljoprivrednika postali najtraženije fotografije.
“Mali čovjek je najveća priča. Ima tih nekih nezaboravnih trenutaka, kako mi kažemo – terena. Ti ni ne znaš kad ideš negdje što će te dočekati. To je posao koji nosi puno iznenađenja ali i odgovornosti. Jer ti si za neke kao redatelj, često sam znao neke fotografije baš postići, evo doslovce, kad ideš na selo snimati, jednom sam tako ženu postavio na prozor gdje su bile one starinske škure, ispod stare kuće su trčkarale tuke, eto tako je to’‘, priča mi Arif.
Posebno pamti jedan kadar – kada je negdje kod Knina izletio iz automobila samo da fotografira čovjeka na bicikli koji se potpuno “izgubio” u vrećama i plastičnim bocama koje je nosio.
A čudesne prirodne ljepote, zalasci sunca, valovi, galebovi, maslinici, stine, to ne treba ni komentirati, šali se Arif. Odavno je nepovratno zaljubljen u bilježenje takvih prizora. Zadar ga je u tom pogledu nagradio. Nerijetko su njegove fotografije bile one na posljednjoj stranici novina koje su nosile egidu “Fotka dana”. To su one više umjetnički orjentirane, koje vas natjeraju da meditirate.
Svoju sklonost umjetnosti prenio je i na sinove, Danijela i Vedrana. Nažalost, njih više nema, i o ovoj temi Arif ne govori mnogo. Gabi i Kemal pjevali su Pamtim samo sretne dane.
Kod životnih tragedija pokazuje se snaga i volja, jedan dio vas se slomi i nepovratno je oštećen, i to je u redu. Ali živjeti dalje iz dana u dan najveća je lekcija, a u tom pogledu Arif je svima nama primjer.
A čudesne mogućnosti tehnologije, Arife? I vi imate mobitel, kazala sam na kraju našeg susreta.
“Mislim da je tehnologija zaista otišla jako, jako daleko i nemam ništa protiv toga. Volim pratiti, zanimaju me nove mogućnosti. Dron je odlična stvar, ali ponekad se možeš razočarati kad prvo pregledaš hrpu slika iz ptičje perspektive, pa dođeš na lokaciju. Neke plaže izgledaju fantastično odozgora, a tebe dolje dočeka samo pijesak, šljunak.
Unatoč svemu što postoji i na čemu se danas radi po tom pitanju mislim da još jedno sigurno 15,20 godina mobitel neće zamjeniti fotoaparat“, kaže mi Arif.
Omiljeno mjesto Arifu je zadarska skakaonica na Kolovarima, gdje uz bazen provodi više od pola godine. Puni se vitaminom D i voli živost, mladost, a more je njegov istinski blagoslov. Kupa se od početka svibnja do kraja listopada. Već je ovih dana tamo, proljeće je pokucalo na vrata. I već je to nova prilika za neke nove fotografije.
