Naša Zadranka pokrenula je divnu grupu "Što se kuha" na Facebooku. Njezin „recept“ za sreću? Jednostavnost, zahvalnost, rad, povezivanje s prirodom i ljudima te svakodnevno pronalaženje radosti u malim stvarima. Pričali smo s Duškom Budimir Pavić
Razgovor sa Zadrankom Duškom Budimir Pavić priča je o snazi, dobroti, malim svakodnevnim stvarima i onom jednom valu pozitive, koji nastane kada se ljudi okupe oko dobre ideje.
Od jednostavnog djetinjstva do zajednice koja danas kroz kuhanje povezuje jako puno ljudi i organizira pomoć onima kojima je najpotrebnija.
Duška, kako bi opisala svoje djetinjstvo u Zadru? Što te najviše oblikovalo? I koje su razlike između odrastanja nekad i danas?
Moje je djetinjstvo u Zadru bilo dosta mirno i iako sam živjela blizu Centra (kvart Relja) vrtovi susjede tete Katice Škarpone su obilježili moj život. Ta žena još prodaje žutjenicu i svakober na tržnici.
Moja baka je držala kokoške, imali smo svježa jaja, sadile su se dalmatinske kulture bez kojih nitko od nas nije mogao zamisliti život. Dosta me odredila i Lika jer smo svaki vikend i praznike odlazili u malo selo gdje se živjelo kao prije 100 godina, ovce, koze, krave i mahom bez vode i ponekad bez struje.
Kod nas u kući se svako dan kuhalo. Ja sam iz jedne jednostavne obitelji, otac profesor, a majka medicinska sestra.
Nikad nismo živjeli raskošno, uvijek jednostavno i zahvalno, nikad nam nije trebalo puno, samo dovoljno. Danas je svima malo. Djeca zbilja danas nemaju pojam novca i misle da su roditelji bankomati za kupovinu besmislenih stvari.
Kako je nastala Facebook grupa “Što se kuha”? Je li ideja bila spontana? Jesi li očekivala da će prerasti u nešto puno veće? Što ljude najviše privlači toj zajednici?
Grupa “Što se kuha?” je nastala spontano, bez nekog predumišljaja i bez plana i programa. Nastaje u jednom za mene dosta teškom razdoblju, naime suočavam se sa dijagnozom autizma vlastitog djeteta, a majka sam i sina redovnog razvoja.
Roditelj tako brzo mora sebe dovesti u red i iznimno puno raditi s djetetom, svakodnevno ga voditi na terapije, ponekad i van grada i države.
Nakon dosta stečenog iskustva i znanja i vlastitog istraživanja došla sam do spoznaje da je hrana iznimno važna za napredak neurorizičnog djeteta. Najvažnija spoznaja mi je bila ta da sebe moram dovesti u red da bi mogla pomoći djetetu i tu nastaje moj vrt.
U početku vrlo sramežljivo, i s dosta početničkih grešaka. Vrt je bio komad zemlje nedaleko od Zadra. Potom nastaje i grupa, jer sam shvatila da se tako mogu povezati s drugim ljudima koji uzgajaju povrće i voće na način koji ja smatram jedino ispravnim, a to je vrt kakav sam ja imala kao dijete.
Osim recepata u grupi možete naći gdje kupiti organsko meso, našu ribu, mliječne proizvode, mlijeko..kao i razne tradicionalne recepte, jer ima i starijih članica, ja već spadam u tu skupinu (smijeh).
U početku se grupa rapidno punila i ljudima je to bilo jedno osvježenje, jer se svatko mogao pohvaliti svojim umijećem i naučiti druge kako da skuhaju. Danas je to već zajednica. Ta dobronamjerna i korisna zajednica nas je dovela do akcije koju organiziramo, a to je nošenje hrane u prenoćište.
Ljude privlači jednostavnost grupe i to što potičemo jedno drugo, hrabrimo i imamo svakodnevne ideje.
Nema Uskrsa bez domaće pogače
Vjeruješ li da kuhanje može biti terapija, kao i druge aktivnosti koje nas miču od ekrana?
Korištenje interneta i društvenih mreža je danas neminovno jer nisi pismen ako to ne koristiš. Dosta informacija možeš i dobiti isključivo preko društvenih mreža, ali pravilno i usmjereno korištenje je po meni i redu. Pretjerivanje u svemu je loše, osim u dobroti, u tome ne možeš pretjerati.
Što bi poručila ljudima koji žele pomoći i aktivirati se, ali ne znaju odakle krenuti?
U grupu su svi dobrodošli, svi vlasnici OPG-ova, kuhari i kuharice, domaćice, bake i djedovi, mladi ljudi koji vole kuhati. Svi mogu objavljivati ali objave moraju biti vezane za temu.
Kako balansiraš između obitelji, zajednice i vlastitog vremena? Koji savjet bi dala mlađoj sebi kao majci?
Ja svaki dan kuham i za to mi je potrebna kako dobra organizacija, a prvo što bi svima savjetovala je kupovina škrinje, jer osim mesa i ribe možete zamrznuti i sezonsko povrće i voće i tako koristiti i periodima van sezone.
Što bi poručila mlađoj sebi? Sve možeš i neka te nitko ne uvjeri u suprotno.
Ja redovno treniram (dok je dijete u školi) i to je moj ispušni ventil, svaki dan idemo u šetnju po šumi Musapstan, i dalje njegujem vrt i školujem se. Nisam ja neka super žena, nego imam jako puno interesa i veseli me svaki dan i mali uspjeh.
Koje male, svakodnevne stvari te najviše “drže” i vraćaju u ravnotežu?
Kad se ne osjećam najbolje odem s djetetom na seoska domaćinstva i čim si okružen životinjama i biljkama nekako te ispuni i dobiješ volju za životom i radom.
Duška često objavljuje fotografije s izleta u prirodu
Što misliš, zašto danas ljudima toliko treba zajedništvo?
Mislim da je to temelj opstanka naroda.
Koji je tvoj mali “recept” za sreću?
Ljudima bi poručila da je sloboda nešto što ti nitko ne može oduzeti, a život vam gradova ti omogućuje tu slobodu.
