Radim li intervjue s osobama s kojima dijelim zajedničke interese i „povijest svirki” u Zadru, pitala sam se dok sam čekala Dejana Marcikića da popijemo kavu i pretresemo brojne teme.
Danas ga ponajviše vidim kao bubnjara Sexymotherfuckersa, a nekad je to bio Jelly Belly. Ah, ta zadarska glazbena scena – alternativna, nezavisna, nazovimo je kako god želimo – uvijek je u usponima i padovima, ali se ne da.
Naš razgovor započeli smo prisjećanjem na same početke i pitanje tko je bio Dejanov okidač za ulazak u glazbeni svijet.
„Sve je počelo utjecajem starijeg brata i njegovih frendova već isklesanih glazbom. U vrime kada su mi prvi put udijelili presnimavane kazete – Metallice, Sepulture, Nirvane, The Doorsa… Sviralo se po podrumima, smećarnicama zgrade, garažama, raznim prostorijama. Moj prvi susret s ozbilnijom opremom i bendovima je počeo u Splitu 90 -ih u tzv. zgradi Muslimanki, gdje su stasali bendovi poput Đubriva, Essenca…uglavnom, velik dio splitske scene.
Onda me život odveo mladog u Zagreb i tamo sam se nekako našao među zagrebačkim punkerima i njihovim prostorijama za probe, gdje moram spomenuti bend Verbalni Delikt koji su me primili u svoje odaje svirki. Nakon školskih bendova i koncerata po Zagrebu, došao je na red Zadar, i to blažene 1997., kada su me moji nomadski roditelji doveli tu.
U grad za koji sam tada čuo samo riječi hvale za vrhunsku metal i punk scenu. Tada i započinje moja najozbiljnija povezanost s glazbom i to sa bendom Jelly Belly, s kojim članovima ponosno mogu reći i da danas sviram, ali kao Sexymotherfuckers…
U ta vremena smo se snalazili kako smo god mogli – nabavljali i posuđivali posvuda instrumente, pojačala, kompletirali opremu, organizirali svakojake svirke i nalazili načine za financiranje istih. Sviralo se tada i u Citadeli, tj . DHM-u, u bunkerima, na gitarijadama…
Danas znam reći svojoj djeci da malo kaskaju za nama iako smo vrlo ponosni na njih i na to da su upravo ONI zaista naši nasljednici i nositelji ove mlađe scene koja je nastala u Zadru – nedavno su i probili led u D8 Rock Caffeu”, priča mi Dejan.
Kaže se da Zadar ima dosta dobrih bubnjara – je li to mit ili istina?
„Definitivno”, odgovara bez razmišljanja.„Ne samo bubnjara, već raznih vrhunskih glazbenika, ali kao i mnogim zadarskim alternativcima, život je donio neke druge prioritete, pa su mnogi završili na svadbama, ili čak u pelenama svojih beba i poslovima koji su im uzeli mladenačku volju za sviranjem.”
Iako nikad nije bio kolekcionar, imao je postere i, naravno, Alan Ford stripove – koji su još negdje u obiteljskoj garaži.
„Imam podosta presnimljenih kazeta, video kazeta ali jedino što mi je ostalo vjerno i sačuvano je originalna majica Metallica – And Justice for All koju mi je i poklonio čovjek u Splitu koji me praktički i zarazio glazbom Kći me pitala hoću li joj je dati, kao i većinu drugih majica koje sam joj dao, ali za ovu rekao sam: dobit ćeš je kad umrem!”
A prva gitara?
„Bila je to jedna jeftina gitara kupljena u Mađarskoj. Koštala je 300 maraka i dan danas je u obitelji, predana kao štafeta mojoj najstarijoj kćeri Ameli.”
Dugu kosu više ne nosi, ali si je zato priuštio dugogodišnju želju – motor.
Prisjećamo se i zadarske scene nekad i danas.
„Posljednje dobre stvari koje su se događale odradila je udruga Šigureca i to Glazbena jutra u Stomorici – mislim da je nakon toga došlo do nekog nekog zastoja. Zadar ima ogromne potencijale za kulturu i glazbu, pa upravo smatram da imamo i prostore gdje se to može dalje i razvijati…npr. Kapetanski ili Mornarica, odlična mjesta za svirke i nadam se da će biti više događanja upravo tamo, kao prošla dva ljeta s programom Made in Zadar.”
Kako kaže, godine donesu drugačiju perspektivu.
„U dvadesetima smo mislili da znamo sve, u tridesetima smo skužili da možemo i moramo bolje, a u četrdesetima – sad nas zaboli. U ovim godinama znamo što hoćemo i, još važnije, što nećemo.”
Posebno smo se dotaknuli i jednog koncerta koji je pokazao da zadarska scena ima na čemu rasti.
„Zakuhalo se na 30. rođendanu benda Alergija, tamo u Kampo Kaštelu na Mornarici. To je bilo posebno. Tko nije to vidio uživo, ne može znati koja je to energija. Kao obiteljsko okupljanje – more ljudi sa svojom djecom, milina za vidjeti. I nama u Sexymotherfuckersima to je jako važno.
Mi smo jako usvirani, nama su koncerti – probe. Znamo se tako dobro da više nema razmišljanja, a najbolje od svega je to što su naša vlastita djeca sada u prvim redovima i naravno želimo da budu ponosni na nas, iako im je nekad to teško s nama budalama. To je poseban osjećaj kada su nam naši klinci sada ekipa i da odrastaju zajedno.”
Prisjeća se i jednog emotivnog trenutka.
„Doživio sam baš jedan trenutak s Mrvom (SmF kolega op.a.), kada smo na svirci Rock in Poljica vidjeli kako njegov sin nosi moju kćer na ramenima i u prvom redu headbengaju i plešu….dirljiv trenutak i ponos što su naši. Stalno su s nama i evo – imali su svoj prvi koncert.
Gledali smo kako su u početku bili ukočeni na tonskoj, trebalo im je malo da se sve posloži, ali dogodilo se. Kada su vidjeli prvu pravu publiku ispred sebe i podršku, dobili su krila, lica su im se ozarila. Rekli smo im onda: e sad se pazite, to je kao ovisnost – kad se navučeš, nema nazad.”
Veliku podršku, kaže, imaju i u D8 Rock Caffeu.
„Zlajo je tu velika podrška, što praktički jedini organizira te male svirke subotom u našem najdražem moto caffeu. Rekao bih da je taj prostor svijetla točka zadarske scene.”
Koliko danas Sexymotherfuckers sviraju?
„Mi sviramo i kad ne sviramo.. a probe su nam sami koncerti… Odsviramo sigurno petnaestak koncerata godišnje….a probe budu baš kad imamo nešto novo u glavi. Spotove volimo raditi, ali nisu nam presudni. Čak su nam rekli da se prijavimo na Doru, ali nama samopromocija nije potrebna. Mi smo obitelj i guštamo u tome što radimo. Mislim da to naše guštanje i zafrkancija danas na svirkama dolazi do izražaja i vrlo često smo pozvani na daljnje svirke. Posljednji poziv je baš od Gustafa, s kojima smo na maškarama svirali, i to na “Blueskrs” fest u Kanfanar u Istri svirati kao headlineri.”
Razgovor nas je doveo i do projekta koji Dejan radi sa svojom partnericom, glumicom Miom Zarom. Grungelina je, kaže, počela kao „passion project”, a prerasla u nešto puno ozbiljnije i veće.
„Jako smo zadovoljni s onim što stvaramo i radimo, a to nam se vraća vrhunskim feedbackom ljudi koji su nas imali prilike čuti. Posljednji nastup koji smo imali uz Mayales u Providurovoj palači bio je jedan od divnih trenutaka i nastupa koji nam je otvorio nova vrata i suradnje. Imamo već petnaestak autorskih pjesama, snimljeno je puno materijala i polako idemo singl po singl dovršavati i izbacivati…
Uglavnom radimo i volimo punom parom, i sve će se pomalo otkrivati javno….Mislim da malo ljudi ima to što smo imamo Mia i ja – tu jednu jaku poveznicu – poznavanja cijeli adolescentni život kao prijatelji, sada partneri u ljubavi i svakodnevnom životu, u umjetnosti i zajedničkoj energiju i stvaranju.”
A kada ne rade pjesme, videe ili filmove?
„Gledamo filmove, igramo društvene igre s klincima, i naša kućna druženja s prijateljima i ekipom. A najviše obožavamo putovanja, defintivno.”
Dotaknuli smo se i nekih aktualnih tema – umjetne inteligencije i društvenih mreža. Možda je naša sreća da smo mladost prošli bez toga?
„Facebook je užasno mjesto gdje svaki idiot može reći svoje glupo mišljenje bez ikakvih posljedica, a YouTube je postao močvara u kojoj imaš ljude koji snimaju mikseve sa 60 instrumenata, a nikada u ruke nisu uzeli nijedan od njih. Ne znam, meni je to loše, nema mi smisla… Nekako se klonim mnogih stvari – televizije, portala, medija općenito i trovanja nepotrebnim informacijama.
Generacije koje dolaze imat će sigurno problema upravo zbog tih ekrana i digitalnih asistenata koji im serviraju gotova rješenja i rade na padu njihove koncentracije i kreativnosti. Evo, moja kći koja ide u umjetničku školu susreće se sa svim tim. Sve je nekako došlo do krajnjih granica i ponekad se pitam kada će taj prenapuhani balon jednostavno puknuti.”
