Menza kao galerija - Ana je donijela drugačiju umjetničku priču u Zadar
Ana Kovačić do sada je u Zadar dolazila “turistički”, ali došlo je vrijeme da se to promjeni. Ova umjetnica pripada generaciji osamdesetih, onoj koja je prošla brojne tehnološke promjene, a kako kaže, krenula je u suprotnom smjeru, pa se počela baviti – ručnim radom.
S Anom smo porazgovarali ususret njezine prve samostalne izložbe u Zadru, koja je postavljena sinoć u specifičnom prostoru zadarske nezavisne scene – skate parku Menzi, a izložba nosi naziv “Izgradila sam sklonište”.
Na naše pitanje “di si, kako si, što radiš” Ana nam je dala odgovor…
“Evo me u Zagrebu, u svom stanu, bušim, sastavljam…improvizirala sam dio stana u radni prostor i spremam se za Zadar. Prostor Menze i Nigdjezemske vidjela sam nekoliko puta na fotkama i videima svojih kolegica Ene Jurov i Albe Miočev, i baš sam bila sretna kad su me zvali da dođem izlagati upravo tamo, jer jako volim second hand prostore koji imaju pozadinsku priču, koji su nekad služili nekoj drugoj svrsi, a kojima entuzijastična ekipa može dati novi život i novu vrijednost”, kazala nam je Ana.
“Svi moramo ponekad pobjeći”
Pitali smo je što nam to priprema i kako je izložba dobila specifičan naziv.
“Zašto baš sklonište? Pa ovaj naziv je dosta osoban, baš sam htjela poći iz te perspektive. Pitanje je što za nekoga znači riječ sklonište, mene koja još uvijek imam taj luksuz, asocira recimo na neko planinarsko sklonište, a ne ono drugo, podzemno, neko koje te mora zaštititi od raznih užasa koji se događaju nad tvojom glavom, to je sve jako promjenjivo u svijetu u kojem živimo i zapravo ne znamo što će biti sutra.”
Htjela je kaže, stvoriti instalaciju kao simbol privremenog utočišta u kojem skupljaš snagu za suočavanje s “onim vani”.
“Svi moramo malo bježati s vremena na vrijeme. Da bi mogla funkcionirati iz dana u dan, i ja gradim metaforičke skele oko sebe, vodim svoj život na neki način paralelno sa onim prekrasnim i groznim stvarima i pojavama kojima svjedočimo”, priča nam Ana i zaključuje: “Život je pristanak na užas i divotu”.
U svojem osvrtu na nezavisnu scenu i prostorne uvjete koji se pružaju mladim i nešto starijim umjetnicima nezavisne umjetničke scene u Zagrebu, otkrila nam je kako dosta toga pogoni gorivo poznato kao entuzijazam pojedinaca.
Smatra da u Zagrebu apsolutno nedostaje više prostora i ateljea, jer se one malobrojne koje nudi grad kroz natječaj jako brzo popuni.
“Spomenula bi jedan super projekt, zove se Klet, nalazi se u dvorištu Ilice, to su bile stare garaže koje je ekipa preuredila u studio i galeriju i bave se stvarno super stvarima, imaju Riso stroj, sitotisak, živahni su i imaju volje i ideja, pa sam po tom pitanju optimist, dok ima takvih stvari i druženja, stvari teku u dobrom smjeru”, nastavlja Ana.
Ručni rad u doba AI-a
“Još se nisam pozabavila s mogućnostima AI alata, što ne znači da možda jednom neću. Ali mislim da je problem u regulativi i tome što društveni i pravni razvoj teško prati onaj tehnološki, to je stvarno jedan Divlji zapad. Tko zna, možda je scenarij Terminatora sljedeći. Obično stvarnost bude i luđa od onoga što mi zamišljamo.”
