U studiju u Diklu, među gitarama, pojačalima i kabelima, dočekao nas je zadarski producent i glazbenik Renato Babić.
Tijekom desetljeća surađivao je s brojnim bendovima i izvođačima, svirao na bezbrojnim pozornicama, radio u različitim glazbenim žanrovima.
Prisjetio se Renči, kako ga mnogi zovu, svojih početaka, osamdesetih godina koje su oblikovale njegovu generaciju, ali i s nama podjelio stavove o današnjoj glazbenoj sceni, umjetnoj inteligenciji i važnosti ljudske nesavršenosti u umjetnosti.
Kako je počela tvoja glazbena priča?
Moj ujak je Eduard Jimmy Matešić iz benda Plava trava zaborava, pa je glazba bila, reklo bi se, uvijek negdje u zraku. Išao sam u pomorsku školu, ali sam odrastao u Diklu i osamdesetih smo živjeli tu neku veliku nadu. A nakon toga se dogodio bum. Uvijek sam bio čovjek od papira i olovke, ali kad je došla gitara – sve se promijenilo.
Sjećaš li se trenutka kada si odlučio da je glazba životni put za tebe ?
Sjećam se turneje Plave trave zaborava. Svirali su na brodu i to mi je ostalo kao nezaboravna uspomena. Tamo sam prvi put vidio energiju, hostese, rekao sam sebi – pa ovo je život..! (smijeh)
Kakva je bila prva gitara?
Prva električna gitara bio je bijeli Stratocaster koji mi je ujak donio iz Njemačke. Tada su takve gitare koštale oko tristo i nešto maraka. To su bila vremena kada se puno čekalo – čekali smo glazbu, filmove, stripove, pa poslije i računala poput Commodorea. Danas kad gledam seriju Stranger Things, baš me podsjeti na taj feeling osamdesetih.
Surađivao si s mnogim glazbenicima, od A do Ž!
Radio sam s puno zadarskih bendova i glazbenika, od gaža do koncertnih turneja. Nikad nisam ostajao u jednoj fazi. Volim istraživati i uvijek me zanimalo stvarati vlastitu glazbu. Radio sam u raznim žanrovima – od klapa do popa i rocka.
Danas si u vlastitom studiju. Kako je nastao?
Moj studio Liquid Cat dobio je ime po mom mačku Tomu. Ima devet godina. Kažu da je mačka poput vode – staviš je u zdjelu ili kutiju i ona poprimi taj oblik. Kao voda. Zato Liquid Cat.
Kako si uopće počeo raditi u studiju?
Prva snimanja radio sam devedesetih kod Željka Dukića, koji me zvao da odsviram gitarske dionice. Odatle se sve počelo širiti – Zagreb, Split, različiti projekti i suradnje.
Što te potaknulo da otvoriš vlastiti studio?
U jednom trenutku sam shvatio da želim manje putovati i više vremena provoditi s obitelji. Studio je postao neka vrsta home officea – mjesto gdje mogu stvarati i raditi, ali biti bliže domu.
Kako gledaš na današnje digitalno doba i umjetnu inteligenciju u glazbi?
Digitalna rješenja su super, ali treba misliti svojom glavom. Danas umjetna inteligencija može analizirati hitove i stvarati glazbu po šabloni. Problem je što tu nema iznenađenja. To je kao kad kuhaš po receptu koji je navodno savršen, a nema tvog domaćeg, pravog šuga.
Je li današnja scena drugačija nego nekad?
Imamo puno bendova, ali bendovi moraju provoditi vrijeme zajedno. Prije su ljudi više svirali skupa i zato su zvučali bolje. Ideje su se spontano rađale, prenosile, spajale…
Kako gledati na trendove u glazbi?
Trendovi su kao baloner – stalno se vrte. Rock je nekad potpuno izvan mode, pa se opet vrati.
Što je po tebi ključno za dobru pjesmu?
Proces je jednostavan: prvo dobar tekst, onda dobar riff, pa aranžman. Pjesma mora imati svoje „odijelo“.
Kakvu ulogu u tome ima ljudska nesavršenost?
Umjetna inteligencija radi po špranci, ali mi ljudi smo nesavršeni. I upravo je ta nesavršenost ključna. U ljudskoj prirodi postoji ta jedna bura koja stvara nešto novo.
S kim si nedavno surađivao?
Radio sam s Bernardom Grbeša, a s Lucijom Grabovac pripremam novi album. Volim raditi i s mladima, primjerice s Dorijanom Dukićem, za kojega volim reći da je moj „mladi mentor“!
Imaš li gitaru koja ti je posebno draga?
Imam jednu Telecaster gitaru staru trideset godina. To je jedina gitara koju bih spasio iz požara.
Kako gledaš na autotune – ovaj koji nam jede Balkan i modernu produkciju?
Autotune je danas nužno zlo. Ali dobri pjevači su oni koji ne zvuče potpuno „ispeglano“. Recimo, Oliver Dragojević imao je nevjerojatno bogat glas koji je popunjavao cijeli registar.
Što te trenutno glazbeno inspirira?
U zadnje vrijeme često sviram jednu stvar od Alana Jacksona. Privlači me bluegrass, ti razigrani riffovi i humor u glazbi. Moraš se igrati – tako nastaju dobre stvari.
Otkrij nam svoj životni moto?
Učiti svaki dan do kraja života. Ima toliko mogućnosti. A najvažnije je raditi ono što voliš.
Na vratima studija:
