Šest zadarskih srednjoškolki na sceni - otvoreno o onome što ih najviše brine. Bez uljepšavanja, samo čista stvarnost mladih
”Ova je predstava rezultat višemjesečnog rada mladih, no posebno se obraćamo odrasloj publici, poput profesora, pedagoga, psihologa. Cilj nam je kazalištem i glumom kao medijem naučiti – kako saslušati i kako je to neizmjerno važno”, kazala nam je Matija Šango Šimurina ususret premijeri predstave “Izvan okvira”, koja će se održati u dva termina – u petak, 27. veljače u 12 sati i u 20 sati, u Kazalištu lutaka Zadar.
Novi je to projekt kazališne udruge Igrajmo se koja je postala protein kulturnog života našeg grada – gradivno tkivo i to ono s velikim potencijalom – to je mjesto gdje stasaju mladi glumci i umjetnici. Jedna je od njih i akademska glumica Lucija Matković.
Ona je radila kao mentorica na ovoj predstavi sa šest djevojaka srednjoškolskog uzrasta, bila je mlada polaznica Igrajmo se, a danas je angažirana u Kazalištu lutaka Zadar i vodi i samostalne dramske projekte i suradnje.
Glas mladih bez cenzure
Što je tako posebno ovaj put? Činjenica da se radi o manjoj skupini mladih polaznica Igrajmo se koje su svoje osobne priče ili one koje su proživjeli njihovi prijatelji/ce pretočile u intimnu ispovjest prilagođenu sceni. One su Dora Šimurina, Viktoria Perić, Maja Žuanić, Marcela Šalov, Vita Medved i Sofija Parać.
Predstava progovara o odnosu prema tijelu, hrani, uspjehu, izgledu i emocijama, bez uljepšavanja i bez brzih rješenja. Glasovi djevojaka su različiti, ali povezani istom potrebom: da budu viđene, a ne popravljane.
“Mene ovaj rad osobno potaknuo da još više slušam, da se trudim postaviti što bolja pitanja, da ne uspoređujem sebe s drugima ni druge sa sobom – različiti smo, pogotovo kad radim s mladima to vidim, mladima koji imaju neke nove probleme i drugi je to svijet od onog u kojem sam ja bila.
Da bi ih razmjeli, trebamo tražiti dobra pitanja koja ćemo postaviti – i stati, slušati.
To je ono na što poziva ova predstava. Trebamo vjerovati da možemo zajedno kroz sve”, kaže Lucija Matković.
Prepisivanje iz stvarnih priča skrojilo je zanimljivu predstavu
Šango nam kaže kako su se bavili temama poput društvenih i osobnih očekivanja, stresa, proces je bio emotivno snažan i iskren do samog kraja. Jer često mislimo da se neke stvari ne događaju nama, nego drugima, no je li baš tako?
“Sigurna sam da će mladi tu lako prepoznati sebe i svoje vršnjake, a odrasli…oni bi zaista mogli ostati zatečeni što sve mladi prolaze svakodnevno! Hrabri su, tome se osobno – divim! Nekada se i sama iznenadim, suočena s tim koliko ti mladi žele biti razumijevani, saslušani, progovoriti o onome što ih brine. Mladi vole pripadati – i toga smo se dotaknuli u predstavi.
I na samom kraju, Šango poručuje kako na sceni neće biti ništa previše filtrirano niti eksplicitno, a da nije itekako ”preuzeto iz stvarnosti’.
”Voljela bi da publika nakon predstave bude još svjesnija koliko umjetnost može biti i zaigrana ali i izuzetno ozbiljna platforma, poziv na promišljanje, dijalog, voljela bi da otvore vrata tome.”
