Zadar ima brojne prepoznatljive motive, crkve, muzeje, zbirke, instalacije, no jeste li znali i da ima vrlo specifične vjenčanice?
Karnevalsko vrime jednu je ponovno izvuklo iz ormara – direktorica Turističke zajednice Iva Bencun pojavila se na pozornici u vrlo zanimljivom izdanju. Među haljinama koje suptilno pričaju priču o našem gradu nalaze se – vjenčanice.
Njihova autorica je Ada Duka, koja je od 1983. vodila jedan od najpoznatijih malih, ali iznimno prepoznatljivih krojačkih i trgovačkih obrta u staroj gradskoj jezgri, na Poluotoku, u Ulici Jurja Dalmatinca.
Zadar utkan u kultne vjenčanice
Salon „Ada“ bio je sinonim za haljine, a posebnu su pažnju privukle upravo ove vjenčanice koje su stekle kultni status. Riječ je o avangardnim kreacijama koje kroz dizajn slave prepoznatljive gradske motive – crkvu svete Marije, crkvu sv. Donata, Gradsku stražu i Morske orgulje.
Salon je otvoren još devedesetih godina, a zatvoren oko 2012. Vjenčanice su nastajale u razdoblju od 2008. do 2010. godine, a nakon piste poput one na Festivalu vjenčanja, stekle su status svojevrsnog zadarskog suvenira.
Riječ je o unikatnim vjenčanicama koje su naizgled jednostavne, ali snažno vizualno upečatljive. Posebno su se svidjele umjetnicima jer djeluju poput kostima spremnih za scenu.
Primjerice, vjenčanica „Gradska straža“ prepoznatljive je ružičaste nijanse, poput pročelja, a model uz haljinu nosi stilizirani kampanel, dok je haljina posvećena crkvi sv. Donata oblikovana tako da se njezina silueta odmah prepoznaje i povezuje s ovom crkvom.
Kao aktivna članica Udruženja obrtnika i kao vlasnica salona, Ada Duka bila je i predsjednica organizacijskog odbora Festivala vjenčanja u Zadru — manifestacije koja okuplja lokalne salone vjenčanica, modne obrte i druge sudionike vjenčanog sektora.
U razgovoru s Adom pitala sam je kako samu sebe doživljava.
„Još uvijek imam problem s tim pitanjem“, priznala je. „Ja sam dizajnerica, nisam krojačica. Istina, uvijek sam znala raditi osnovne stvari, imala sam sjajne suradnike, ali doista sam osjećala slobodu pa bi se trudila da neke haljine izvedem upravo onako kako sam ih zamislila. Kada sam ih stvarala, nisam bila svjesna njihova značenja”.
Danas na njih gleda drukčije – s vremenskim odmakom i sviješću o njihovu simboličkom i kulturnom sloju.
Prisjetila se i vlastitog vjenčanja 1979. godine u Zadru, u lipnju – uskoro će, kaže, navršiti gotovo pedeset godina braka. Njezina je vjenčanica bila bijela i bezvremenska. Tada nije mogla ni slutiti da će se jednoga dana baviti upravo tim poslom. Kao djevojčica nije zamišljala da će ostvariti neke od svojih ideja i profesionalnih snova.
Prisjećajući se grada nekada i danas, evocira atmosferu Kalelarge i njezinu nekadašnju živost. Danas, kaže, ujutro kada prošeta gradom često zapaža prazne prostore i izloge podređene sezoni. Vjeruje da grad živi u ciklusima. Sjeća se i događanja nazvanog „Đir po Kalelargi“, kada su građani bili pozvani da se vrate u šetnu gradom, bila je to svojevrsna inicijativa koju su ljudi rado prihvatili. Smatra da smo i sami dijelom odgovorni za promjene koje se događaju – ne želi ulaziti u politiku, ali vjeruje da je mnogo toga stvar dobre volje i navika.
Danas, iako je u mirovini, ne miruje.
Unuci Andro, Rita i Niko njezina su mala sunca.
Rado odlazi u kazalište, slika, posvećuje se hobijima koji je ispunjavaju i smatra da je u svakoj životnoj dobi važno pronaći nešto što čovjeka čini sretnim. Jer kada smo mi ispunjeni, sretniji su i ljudi oko nas.
