Europski i svjetski prvak, Zadranin Luka Vuksan govori o jiu jitsuu, treninzima, disciplini i ciljevima nakon povijesne godine! Motivacija dođe i prođe, disciplina pobjeđuje
Zadranin Luka Vuksan (29) u svega godinu dana natjecanja ostvario je ono o čemu mnogi sanjaju cijelu karijeru – postao je državni, europski i svjetski prvak. Iza medalja stoje sati i sati treninga, potpuna disciplina i ljubav prema borilačkoj vještini koja je za mnoge još uvijek enigma.
S Lukom smo razgovarali o jiu jitsuu, putu do vrha, rutini, motivaciji i još ponekim stvarima izvan borilišta.
Masu ljudi kad čuje „jiu jitsu“ nema točan pojam o čemu se radi, pa kaže: „ma to ti je neka borilačka priča“. Kako bi ti danas opisao jiu jitsu – mladima?
Jiu jitsu je borilački kontakt sport u kojem se primjenjuju prije svega tehnike bacanja i rušenja, s kojima je većina ljudi upoznata preko juda ili hrvanja, a potom i borba na parteru. To je ključni segment jiu jitsua, gdje se uči kako kontrolirati protivnika, koristiti njegovu silu protiv njega i pokušati ga prisiliti na predaju – bilo gušenjem ili polugom na neki od ekstremiteta.
Zanima me tko je „kriv za sve“ – uzor, roditelji, rođak… tko te uveo u jiu jitsu i koliko si imao godina?
Pa zapravo bih prvenstveno okrivio sam sebe. Od malih nogu bio sam fasciniran borilačkim sportovima i uvijek sam htio biti dio te priče. Konkretno, htio sam biti neki „majstor“ vještine i borac. Koliko me pamćenje služi, krenuo sam trenirati s nekih 16 godina jer sam pratio MMA borbe i svidjelo mi se kako borci izvode upravo jiu jitsu tehnike. Jednostavno me privukla ta ljepota pokreta ljudskog tijela.
Ubio si na nacionalnom, pa na europskom. Nedavno su ti uručili nagradu za sportaša godine grada Zadra. Možeš li nam dati nekakav okvir priprema za takve nastupe? Od jutarnjeg rituala, preko treninga, prehrane, sna… Vjerujem da je to velika posvećenost.
Pa eto, možemo reći da sam ubio (smijeh)! Prezadovoljan sam ovom godinom. Stvarno sam ostvario dosta toga – prvo dva državna prvenstva u disciplinama s kimonoom i bez kimona, a potom europsko i svjetsko prvenstvo.
Mogu stvarno reći da sam se spremao kao luđak. Trenirao sam šest dana u tjednu, dva do tri puta dnevno. Treninzi su se sastojali od snage i kondicije, tehničkog treninga i jakih sparinga.
Moji dani su u tim fazama priprema jako dosadni – doslovno je svaki dan isti. Ujutro se dižem rano, oko 6–7 sati, pijem suplemente i doručkujem, nakon toga imam prvi trening, popodne drugi i navečer zadnji trening u danu. Naravno, uz to pokušavam održavati balansiranu prehranu kako bih zadržao natjecateljsku kilažu i dao tijelu dovoljno „goriva“ da izdrži sve te napore. I na kraju, najbitnija stvar – kvalitetan odmor i san. Pokušavam spavati barem osam sati po noći, jer džaba sve ako ne spavaš kako treba.
Motivacija je važna plemkinja, ali disciplina je kraljica. Slažemo li se?
Tko može imati motivacije uvijek, pogotovo jer živimo u doba kad su ljudi pod utjecajem mnogih vanjskih čimbenika koji nam crpe energiju. Tu na red dolazi ta već izlizana „disciplina“ koja te tjera da odradiš ono što je potrebno kako bi bio korak više na svom putu prema zadanom cilju.
Koliko borci znaju jedan o drugome prije „bliskog susreta“?
Pa dosta boraca protiv kojih se borim većinom i poznajem s ostalih natjecanja, jer smo u istoj kategoriji i stalno se susrećemo po borilištima.
Jiu jitsu nije olimpijski sport – barem ne još. Svjetsko zlato je onda top. Imaš li novi cilj na umu? Što kaže trener?
Da, još nije postao olimpijski sport, ali nadam se da će se i to uskoro promijeniti. Trenutno je priznat kao neolimpijski sport, ali je u sustavu Olimpijskog saveza i samim time mi kao sportaši imamo pravo biti stipendirani za naše uspjehe.
Idući cilj je održati ovu radnu temperaturu, probati ponoviti ove rezultate i – naravno – uživati u svemu što dulje.
Kakva je ekipa u klubu? Krajem godine imali ste promociju novih pojaseva.
Ekipa u klubu Jiu-Jitsu Zadar stvarno fantastična. Ima brdo početnika i dolazi ih sve više svaki mjesec, a održava se radna, ali prijateljska atmosfera. Uz početnike i rekreativce imamo i jako dobru natjecateljsku skupinu koja napreduje iz dana u dan i „krade“ zlata po natjecanjima. Da, imali smo promociju pojaseva koja se tradicionalno održava svake godine. To je poseban dan u klubu – pojasevi su simbol nečijeg rada, predanosti i napretka i imaju svoju težinu.
Koji sport te još „pali“, vidiš li se u nekom drugom?
Pali me doslovno svaki borilački sport (smijeh). Natjecao sam se i u boksu i u MMA-u, ali u zadnje vrijeme me baš privlači olimpijsko dizanje utega, pa možda u 30-ima krenem drugim putem.
Jesi li cijele godine u treningu ili imaš deload?
Pošto sam ovisan o treningu, stvarno treniram jako kroz cijelu godinu, ali dam si malo odmora oko praznika i ljeti. Da se razumijemo, to ne znači da ne radim ništa – samo umjesto dva ili tri treninga dnevno odradim jedan. Vjeruj mi, to je za mene uspjeh.
Omiljeni cheat meal? Burek u dva ujutro nakon koncerta?
Haha, eto, sve znaš – burek na Branimiru je the meal!
I za kraj – što te još ispunjava ili opušta? Znam da si sam sebi „platno“, ali jesi li tip za šetnje sa slušalicama ili za serije i filmove?
Jesam, imam stvarno jako puno tetovaža. Iskreno, prije sam bio tip za filmove i serije, ali u zadnjih nekoliko godina opuštam se u šetnjama sa psima i slušalicama. To mi je prava terapija – preumoran sam za gledanje filmova navečer.
