Zimski mjeseci često nas usporavaju i tjeraju na introspekciju, a siječanj posebno zna otvoriti pitanja o umoru, motivaciji i mentalnom zdravlju.
Upravo o tom prirodnom ritmu usporavanja, ali i o suvremenom odnosu prema psihoterapiji, generacijskim razlikama i važnosti stvarnih ljudskih odnosa, govori Irena Jurjević – zadarska psihoterapeutkinja i specijalistica za neuroznanost mentalnog zdravlja.
U razgovoru se dotiče zimske melankolije, sve otvorenijeg pristupa mentalnom zdravlju među mlađim generacijama te podsjeća na jednostavne, ali često zanemarene načine regulacije živčanog sustava – kroz tijelo, pokret, dodir i zajedništvo.
Siječanj je za mnoge dug i dosadan, mnoge lovi zimska melankolija. Imaš li kakav savjet kako joj se oduprijeti?
Siječanj je nekako prostor u godini gdje se zaustavljamo, reflektiramo i prikupljamo energiju za proljeće i topliju temperature. Nije stoga zgoreg poslušati ritam zemlje i prepustiti mu se. Iako imamo u sebi i te karakteristike, ne možemo biti super-ljudi 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, 365 dana u godini. Život na ovoj planeti je cikličan, dobro je to poštivati.
A što se tiče ostalog, za razliku od Like gdje su temperature sad debelo ispod ništice, Zadar ima tu privilegiju da je uglavnom okupan suncem i za desetak stupnjeva većim temperaturama – šetnje, aktivnosti na otvorenom su najzdravija opcija koju si možemo dati, a nadalje tu su druženja uživo sa ljudima s kojima se slažemo i čije vrijednosti i stil života nam odgovaraju.
Naime, za novogodišnje odluke mudro je okružiti se s onima sličnih nazora i navika.
Koliko se u posljednjih godinu dana pokrenula tema mentalnog zdravlja – misliš li da mladi [Z generacija] nekako više vode računa o svom?
Tema mentalnog zdravlja je dosta aktivna od početka pandemije. Ne znam koliko je upravo ona bila okidač za povećano traženje neke ‘zdravije pomoći’, a koliko su u tome utjecale društvene mreže i izuzetna globalna povezanost putem interneta.
U svakom slučaju, drago mi je, jer imamo direktan uvid u živote ljudi drugih zemalja pa tako i u to da može bolje, zdravije, počevši od odnosa, pa do stila života, odgoja djece… I ono što je najbitnije, uviđamo da je s tim promjenama i kvaliteta života tih ljudi bolja.
Zdraviji su, imaju zadovoljnije živote.
Primjerice, dovoljno je pogledati jednu francusku ili dansku obitelj na ljetovanju. Najčešće se radi o skladnoj atmosferi, pa makar imali u svom postavu i dva ‘toddlera’. Hrvatska obitelj s malom djecom na ljetovanju je jedna druga priča.
Puno je više prisutan stres kod potonjih, a ovdje govorim o generacijama u tridesetima i četrdesetima. S druge strane, mlađe generacije (u dvadesetima) na psihoterapiju gledaju kao odlazak na trening. Razumiju da time napreduju i da im život postaje bolji. Nemaju nekakvog generacijskog srama da traže pomoć, već to promatraju kao dio usluge koju uzimaju.
Za njih psihoterapija nije znak da si lud, već sredstvo s kojim će postati još bolji i uspješniji, i nesmetano dijele tu informaciju da imaju svog psihoterapeuta među svojim prijateljima. Uz to, emotivno su puno otvoreniji i protočniji od svojih roditelja.
Vjerujem da se posljedice ratnih i ranorazvojnih trauma lagano razblažuju sa novim generacijama pa je njihovo ponašanje zbog toga otvorenije.
Koje probleme si uočila kod najmlađih klijenata ?
To je definitivno smanjen kapacitet za ulazak u živu interakciju s drugom osobom. Komunikacija preko ekrana je ostavila traga. Taj prvi korak iniciranja kontakta, koji od osobe traži jednu direktnost, nema ga više. Kako i ne, kad se danas komunikacija među mlađim generacijama uspostavlja i održava putem slikanja svog čela i slanja ‘vatrica’ preko Snapchata.
Nema više niti pisane, verbalne komunikacije na koju smo mi u 30ima i 40ima navikli, bilo preko Whatsappa ili Messengera, a ona komunikacija uživo, gdje prilaziš djevojci u baru, to su reminiscencije generacija naših majki i očeva. Ta poveća doza dopamina, potrebna za tako jedan direktan ulazak u kontakt, danas mlađim generacijama curi kroz prste ‘scrollanjem’, ‘lajkanjem’ ili bacanjem ‘vatrica’. I malo pomalo, na kraju dana, ne ostane ništa.
Oni hrabriji, koji se odluče na taj veliki korak i pokušaju uspostaviti kontakt uživo, ako on bude neuspješan, od njega se jako teško i dugotrajno oporavljaju, upravo zato što su im sustavi iscrpljeni, osiromašeni i neistrenirani od indirektne komunikacije društvenih mreža. A tu je i boravak u zatvorenim prostorima, umjesto druženja vani u svojim vršnjačkim skupinama, koji također ostavlja traga.
Trauma ti je u fokusu, kako komentiraš prosvjede koji često izvuku na površinu te neke nezacjeljene rane i to što su mnogi jako jako ogorčeni i kao da žele živjeti u prošlosti i nekom mraku?
Dvije su glavne oznake re-traume: energetski impuls i potreba za sigurnošću. Svaka trauma kad se aktivira u sebi nosi emociju i tjelesno pamćenje – i taj dio je potrebno propustiti kroz tijelo. I to je ono što ti prosvjedi dobro čine. No, problem nastaje u drugom koraku, kad treba poraditi na sigurnosti kako bi se otpustio i taj strah koji prati traumu.
Sigurnosti nažalost nema, jer ju ovaj društveni sustav ne pruža do kraja. On ima obećanja, no obećanja ne zacjeljuju čovjeka. Da bi strah otišao u pozadinu, da bi ga limbički sustav otpustio, potrebno je da tu dozvolu da prefrontalni korteks, koji je inače naš gospodar za sram, ali i za sigurnost, i u tom trenu potrebno je da nas se drži toliko sigurno i toliko sveobuhvatno, da tijelo može opustiti taj finalni naboj. Naše društvo nažalost još nije doseglo taj stupanj zrelosti. Zbog toga se prosvjedi ponavljaju.
Ako nas je strah ili sram potražiti stručnu pomoć, misliš li da na Internetu ima dobrih “mjesta” i sadržaja koji bi nam mogli biti korisni, imaš li kakve preporuke?
Nećemo postati bolji u međuljudskim odnosima tako da ih izbjegavamo. Razno-razni ‘self-help’, bilo na internetu ili putem knjiga može dati uvid ali ne rješava problem. No, ako su nam trenutačno direktni ljudski odnosi preugrožavajući možemo pomoći izregulirati naš živčani sustav na neke indirektne načine. Jedan od njih je odlazak na masažu.
Ljudskoj vrsti, više nego ikada danas fundamentalno nedostaje dodira, jer to nam ekran ne može pružiti – a to je prvi način ko-regulacije koji nam je dan po dolasku u ovaj život, a i prije, u majčinoj utrobi. Nadalje, tečaj plesa – jer, nedostaje nam pokreta, a tu je i joga za aktivaciju fascije i tjelesnih fluida koji su izrazito bitni u otpuštanju nekih tamo, zapetih emocija.
Odite i na zbor – jer naše grlo i glasnice (povezane sa vagus živcem) imaju izuzetnu sposobnost prorade ljutnje i straha – pritom dublji glasovi prolaze bolje, no i samo druženje i pjevanje u društvu je terapijsko. Tu je i planinarenje – jedan dobar dugotrajan bilateralan korak uzbrdo pokreće toliko toga u tijelu, od hormona do neurotransmitera, da su vjerojatnosti da ćete se s planine vratiti živčani i loše volje – jako male.
Eto, navela sam sve pristupe, osim interneta i knjiga. Jer, kad je ljudski život u pitanju – uistinu ga treba živjeti pa onda i radost lakše dođe na svoje.
