Arif Sitnica je devedesetih godina došao u Zadar i postao jedan od njegovih najistinskijih kroničara, fotograf koji desetljećima bilježi trenutke vezane uz ljude, prostore i priče grada, zaleđa i otoka. U Zadar ga je doveo rat, a on je u ovom gradu ostavio dubok trag kroz fotografije, osobito kroz rad u Zadarskom listu. Iako ga je život teško iskušao gubitkom oba sina, fotografija mu je ostala utočište i smisao. I u ovo vrijeme kad površnost sve više uzima maha i kad se čini kako je besmisleno truditi se, Sitnica ostaje vjeran fotografiji kojom svjedoči životu, piše Fenix-magazin.
Piše: Marijana Dokoza
Prošlo je nekoliko godina otkako sam posljednji put vodila novinarski razgovor s fotografom Arifom Sitnicom, Zadraninom koji to rođenjem nije, ali suštinski jest, možda i više od mnogih koji su rođeni unutar Donatova grada. Jer malo je onih koji Zadar poznaju tako istinski kako ga poznaje Arif. Svaki pedalj kamenih ulica, svaku pukotinu na pločnicima koje su stoljećima oblikovali koraci prolaznika, svu radost i tugu koje je grad podno Velebita posljednjih godina vidio, Arif prepoznaje i primjećuje.
Poluotok, stari grad dijelom opasan zidinama, čuva svoje crkve i muzeje, trgove, bunare i parkove, ali jednako brižno čuva i tragove ljudi koji su njime prolazili, generacije mladih koji su se izmjenjivali i hrlili gradu na subotnju “gradsku špicu” Arif posljednjih godina bilježi svojim fotoaparatom.
Poznaje Arif i svako selo u zadarskom zaleđu i otok u zadarskom arhipelagu, jer dok je „Bog gledao novinarski svijet“, bilo je priča koje su pričali ljudi. U tom arhivu njihovih priča, Arif je već desetljećima neumorni kroničar. Fotografijom vjerno bilježi putanje ljudi, svjedoči životu, promjenama novinarskog svijeta koji se, često naglo i nemilosrdno mijenjao pred njegovim očima. Istodobno, on sam ustrajno korača putem koji nikada nije bio lagan.
Put kojim nije želio ići, niti je znao što ga čeka
Od našeg posljednjeg novinarskog susreta, život ga je poveo stazom kojom nije želio poći. Nitko ne želi. Njegova sudbina podsjeća na stihove Ernesta Dowsona „ostavila me tužna, sklonog suzama, sa svim mojim sjećanjima koja nisu mogla spavati“. U tim riječima zrcali se i Arifov život. Jer, u samo nekoliko godina, život mu je oduzeo obojicu sinova koji su preminuli uslijed srčanih mana: Danijela, vrsnog glazbenika s berlinskom adresom, i Vedrana, iznimnog fotografa kojega u Zadru nije bilo potrebno predstavljati, jer nije bilo Zadranina koji ga nije poznavao.
Arifova sjećanja od tada ne mogu spavati, a utjehu nalazi u ljudima koji se njegovih sinova sjećaju s ponosom i fotografiji koja je bila i ostala njegova strast, a zbog čega je dugo godina bio zaposlen u Zadarskom listu u kojem je radio i njegov sin Vedran.
Vremena su se promijenila
No, vremena su se promijenila, novinarstvo kao da se preselilo na društvene mreže, a tako i potreba za fotografijom. Ne cijeni se više dobar rad, cijeni se samo brzina, čak i po cijeni loše napisanih vijesti, pogrešnih informacija, pa se čak i pribjegava vijestima koje piše umjetna inteligencija. O fotografijama da ne govorimo, jer mnogi se mediji radnije okreću Instagramu, Facebooku i TikToku nego dobrom fotografu. Zašto? Jer im je tako lakše i jeftinije.
– Tužan sam kad vidim kako je bilo nekada, a kako je danas. Pa i nije prošlo toliko vremena, promijenilo se sve u samo nekoliko godina, sve je postalo brzo i površno, govori Arif.
I u pravu je. I sama se sjećam kako smo, prije dvadesetak godina, radeći za isti zadarski tjednik Zadarski regional, čiji je urednik bio Tomislav Marijan Bilosnić, istraživali zadarsko zaleđe, tražeći priče, tražeći zanimljive ljude. One koji za društvene mreže nikad nisu niti čuli, ali su imali društvo oko sebe, nisu imali umjetnu inteligenciju, ali imali su život, imali su što za reći, a baš u svakom selu, mogao si naći dobru priču. Ljudi su kupovali tiskane novine zbog priča, zbog života o kojem se piše.
Cijeli intervju možete pročitati u Fenix-magazinu.