Razgovarali smo s poznatom fotografkinjom o glazbi, Božićnom gramofonu, Zadru koji voli groove i Novoj godini u skandinavskom mraku!
Zadarska fotografkinja s dugogodišnjom i međunarodno prepoznatom karijerom, Mare Milin, ovog nas je prosinca ugodno iznenadila – iza DJ pulta.
Na Božićnom gramofonu na tržnici u Zadru, novoj hit lokaciji blagdana, pokazala je još jednu stranu svog kreativnog senzibiliteta, onu glazbenu, strastvenu i ritmičnu. Povodom njezina DJ nastupa na adventskoj pozornici rezerviranoj za urbanu i alternativnu glazbu, razgovarali smo s Mare o glazbi, Zadru, blagdanskim nostalgijama, godini na izmaku i planovima za doček Nove.
Kako ti se čini adventska novost u Zadru – raspršila se po gradu, a Božićni gramofon postao je mjesto za urbanu i alternativnu glazbu, što dosad nismo imali?
Jednom riječju – hvala Bogu. I dragim ljudima i entuzijastima koji su se ozbiljno primili posla, “uzeli u ruke macolu” i krenuli s manifestacijom kojoj mogu poželjeti samo da postane običaj, da raste i da ostane nešto potpuno normalno što nadopunjuje zadarski đir.
Po prirodi sam demokrat i smatram da svima treba dati nešto što ih veseli. Ponekad treba pogledati izvan vlastitog dvorišta i ono što nam se sviđa kod drugih pokušati uklopiti i kod nas. Srce mi se iskreno nasmijalo kad sam prvi put ugledala program Božićnog gramofona – taj “smijeh srca” ne događa mi se baš često.
Prvi put sam samoj sebi rekla da želim biti na nekom Adventu od samog početka. A dok sam sjedila za radnim stolom u Zagrebu, bila sam iskreno zavidna ljudima koji su uživo slušali Jonathana, Mangroove i ostale.
Nije prvi put da te vidimo u DJ ulozi u Zadru – kada je započela ta tvoja strast?
Oduvijek sam voljela glazbu – život mi je nezamisliv bez nje. Uz to, uvijek sam voljela plesati. U mojoj obitelji ljudi imaju dobar osjećaj za ritam i muzikalni su, pa nije ni čudo. Za vrijeme srednje škole u Saturnusu sam plesala na setove Marčela Supičića i stidljivo gledala prema staklenoj kabini koja mi je tada izgledala kao paralelni svemir.
Devedesetih sam, dolaskom na studij u Zagreb, postala redovit gost Jabuke, Kulušića, Lapa, Gjure 2… Plesala sam, promatrala DJ-e, upijala i s vremenom skupljala glazbu te formirala vlastiti ukus.
Negdje 2007. ili 2008. počela sam i sama vući CD-e u kutijama i koferima – i tako završila u tim istim kabinama koje su mi nekad bile nedostižne.
Jedno sam vrijeme bila dio DJ dvojca Nuns with Guns s prijateljicom Vanjom Granić. Najslađe gaže bile su mi u Zodi, u baru Zodijak u zadarskoj Varoši, koji, nažalost, više ne postoji. Posebna su mi bila i otvaranja i zatvaranja Monoplaya, kao i tematski partyji na Avvantura film festivalu.
Danas, u ovim zahtjevnim vremenima, glazbu biram u Brlogu i Trooper baru – ako me ovakvu kakva jesam još netko želi slušati, tu sam. Volim zadarsku publiku – zahvalna je jer alternativne glazbe i različitih oblika rocka u Zadru zasad nema puno.
Drago mi je puštati glazbu ljudima kojima su bitni ritam i groove, koji dođu i prepuste se, a popularnost pjesama ostave u drugom planu.
Koje te blagdanske pjesme još uvijek mogu razveseliti ili probuditi nostalgiju?
White Christmas Otisa Reddinga, I’m Dreaming of a White Christmas Binga Crosbyja, Happy Xmas (War Is Over) Johna Lennona, Plastic Ono Banda i Yoko Ono, te Driving Home for Christmas Chrisa Ree, koji nas je, nažalost, nedavno napustio. I, kao točka na “i”, jedna stvarno čudesna, emotivna i dirljiva pjesma koju mogu slušati uvijek – Fairytale of New York od The Poguesa i Christy McCall.
Mali osvrt na godinu – kako bi je opisala u tri riječi?
Zahtjevna, zahtjevna i zahtjevna. A ja – umorna, umorna i umorna.
Gdje ćeš dočekati 2026.?
U Göteborgu, u Švedskoj, s mojom predragom prijateljicom Sandrom, s kojom inače dočekujem većinu svojih Novih godina. Da i ja napokon vidim taj famozni skandinavski zimski mrak. Ako uopće išta uspijem vidjeti – jer je stalno mrak.
