Advent u Zadru ove se godine preselio na novu lokaciju i, čini se, time dobio novi ritam. Među programima koji su privukli posebno zanimanje našao se i DJ session Elvisa Papića, dugogodišnjeg radijskog urednika, glazbenog znalca i jednog od najprepoznatljivijih glasova u našem gradu.
U nedjelju navečer publika ga je slušala u nešto drugačijem izdanju – uz filmsku glazbu, što je stvorilo neobičnu, zanimljivu atmosferu u adventskom šušuru Božićnog gramofona na pijaci.
S Elvisom smo razgovarali o novoj lokaciji Adventa, njegovoj ljubavi prema 80-ima, fenomenima radija u digitalnom dobu i glazbenim otkrićima koja ga trenutačno inspiriraju.
Ovo je prvi Advent na novoj lokaciji. Kako ti se čini ideja da se adventska događanja ‘rašire’ po gradu?
Mislim da je to pun pogodak. Grad živi kada se događanja ne koncentriraju samo na jedan trg ili jednu ulicu, nego se stvaraju različite male “oaze” druženja. Sviđa mi se što će Tržnica ove godine imati nešto drugačiji koncept – to je prostor koji prirodno privlači ljude, i vjerujem da će se mnogi koji inače izbjegavaju klasične adventske sadržaje upravo tamo osjećati bolje. Grad je živ organizam; kad ga proširiš, on počne disati nekim drugim ritmom. Zato mi je drago da Advent više nije “zbijen” na jednom mjestu.
Poznat si kao veliki poklonik 80-ih. Koje izvođače gotovo uvijek moraš ubaciti – bez obzira na publiku i trenutak?
Osmijeh mi se sam pojavi kad spomenete 80-e. To je desetljeće koje je glazbeno nevjerojatno bogato – od synth-popa do new wavea, od novoromantičara do rock giganata. Ono što je možda najzanimljivije jest da su te pjesme i danas jednako žive. Čak i mlađe generacije odmah reagiraju na njih, što je fascinantno.
Ja osobno imam neke “vječne favorite”. Svi znaju da mi je Depeche Mode pri vrhu te ljestvice – to je jednostavno bend koji me obilježio. Ali tu su i The Cure, Pet Shop Boys, Tears for Fears, pa hrpa drugih koji se uvijek nekako “ušuljaju” u set. Ipak, sve ovisi o energiji publike. DJ-ing je dvosmjerna komunikacija – slušam ja njih jednako kao što oni slušaju mene.
Na radiju si od 1988. – više od tri desetljeća iskustva. Kako vidiš radio danas, u eri algoritama i mobilnih aplikacija?
Moje prvo radijsko iskustvo vezano je uz splitski Radio Studom, pa zatim kratkotrajno Radio Zadar, a od 1992. sam na 057. Kad to izgovorim, shvatim da je stvarno prošlo puno vremena… ali meni i dalje nije dosta.
Radio je prošao ogromne promjene, ali njegova bit je ostala ista. I dalje je to medij blizine, spontanosti, topline. Još uvijek postoji onaj radijski “element iznenađenja” – ne znaš koja pjesma dolazi, ne biraš sve sam, nego se prepustiš trenutku. Algoritmi su praktično ubili taj osjećaj iznenađenja jer uvijek nude ono što misle da voliš. Radio ti nekad pusti nešto što nisi očekivao, i odjednom ti postane najdraža stvar tog dana.
Naravno, digitalno doba donijelo je puno prednosti: sve je dostupno odmah, brže se radi, lakše se pronalaze informacije. Ali ono što mi i danas nedostaje jest “taktilno” iskustvo – puštati glazbu s ploča, kazeta, CD-a. Biranje ploče, čišćenje, spuštanje igle… to je bio poseban ritual. I gušt koji se ne može replicirati klikom miša.
Iako volimo dobru staru glazbu, nova scena je puna iznenađenja. Tko ti je zadnje veliko otkriće?
Svakih nekoliko tjedana pronađem nekoga tko me obori s nogu. Zato sam i pokrenuo “13icu”, svoju emisiju posvećenu novim, manje komercijalnim ili skrivenim izvođačima. Ogromna količina dobre glazbe jednostavno se ne probije do mainstream radija i medija, i smatram da je važno da im se pruži prostor.
U zadnje vrijeme posebno me oduševio Tony Anderson – njegov chill i atmosferski zvuk ima nešto filmsko, vrlo emotivno. Zatim Tom Misch, mladi britanski genijalac koji spaja jazz i modernu produkciju. Tu su i Jordan Rakei, Joesef, London Grammar…
Od žanrovski drugačijih stvari volim country pjevača Jordana Davisa, koji je sjajan storyteller. A potpuno me iznenadio bend Sleep Token sa zadnjim albumom – nešto sasvim drugačije, moderno i hrabro. I naravno, legendarni Totally Enormous Extinct Dinosaurs – uvijek posebni.
Stvarno, ima toliko dobre nove glazbe da je ponekad teško stati. Samo treba malo zagrebati ispod površine i ne uzimati zdravo za gotovo ono što nam “guraju” velike diskografske kuće.
Filmska glazba na Adventu – neobičan izbor. Kako si se odlučio za to?
Filmska glazba je moćna jer nosi emociju bez slike. Kad je pustiš u prostoru poput Adventa, ona stvara atmosferu koja nije samo zabavna, nego i nostalgična, ponekad vrlo intimna. I čini mi se da je ljudima baš to trebalo – mali predah, trenuci u kojima se samo prepustiš melodiji i atmosferi.
