Zadranka Andrea Buča već je godinama jedno od prepoznatljivijih lica Hrvatske radiotelevizije. Svojim smirenim, preciznim i znatiželjnim novinarskim pristupom izgradila je reputaciju autorice koja teme istražuje temeljito i s poštovanjem prema ljudima i prostoru o kojem govori.
Nakon vrlo zapaženog dokumentarca o Jadranskoj magistrali, koji je oduševio gledatelje spojem reportažne dinamike i gotovo poetskog pogleda na cestu uz more, Buča se vraća s novim projektom – ovoga puta posvećenim željeznici. Brže ne može kreće na HTV1 u utorak, 25. 11.
Nova emisija pruža idealan povod za razgovor s Andreom – o stvaranju serijala, o izazovima dokumentaristike i o tome zašto se, nakon magistrale koja spaja obalu, sada okreće prugama koje povezuju cijelu zemlju.
Brže ne može je omaž vremenu kada si po vlaku mogao naštimati sat, posvećen je ljudima koji su izgradili željeznički sustav, obiteljima čiji su očevi i djedovi služili na željeznici i svima koji i danas na posao odlaze uzdignute glave, jer – idu u službu. Hibrid igrane, dokumentarne i reality forme, Andrea Buča i snimateljski tim Latković, Živić i Kundić snimali su na redovitoj liniji 745, u vlaku koji putuje u Slavoniju.
Što te potaknulo da nakon cestovnih priča (Stani i Na Magistrali) ovaj put kreneš željeznicom?
Magistrala je promijenila Jadran kao nijedan drugi infrastrukturni projekt, modernizirala je život uz obalu, dovela stranog gosta, postali smo poželjna turistička destinacija, što je bitno utjecalo na domaće stanovništvo.Tako je i izgradnja željeznice promijenila Slavoniju, modernizirala, povezala, naselila…
Smatram da su i željeznica i Slavonija nepravedno zanemarene, dijele istu sudbinu i zaslužuju pažnju. Brže ne može je u suštini zabavan serijal, ali propitkuje važnu temu, podcrtava apsurde, govori o ljubavi željezničara i prisjeća se vremena kad su vlakovi bili brzi i točni. Uz to, ove godine željeznica slavi svoj 200 rođendan, 1825. u promet je puštena prva željeznička linija Stockton-Darlinghton, u Engleskoj, odličan povod za serijal o željeznici, zar ne?
U opisu projekta stoji da je željeznica “potpuno promijenila istočnu Hrvatsku”. Na koji način je to najjasnije vidljivo?
Austro-Ugarska Monarhija povezala je Slavoniju s ostatkom carstva, od Zagreba preko Novske, Broda, Vinkovaca u Tovarnik, 1878. prošao je prvi vlak. Zamislite koliko se modernizira neki prostor kad kroz njega prođe tako važna infrastruktura? Oko željezničke pruge su se gradili kolodvori, oko kolodvora su nastajali gradovi, ubrzao se transfer ljudi i robe. Slavonski seljak nije satima hodao do tržnice u nekom većem mjestu-vlak mu je sad prolazio kraj kuće. Uz to prugu su gradili i za njom dolazili radnici iz svih krajeva zemlje, a tko bi došao u Slavoniji je i ostao…
Kažeš da je Brže ne može hommage vremenu kada se po vlaku mogao naštimati sat. Što si otkrila o toj preciznosti i kulturi putovanja vlakom?
Kao dijete sam putovala s tim vlakovima po kojima si mogao naštimati sat, uvijek mi je bio doživljaj ući u vlak, spavati u spavaćim kolima, za mene je to bio najljepši način putovanja. Kao klinka sam putovala s bakom, kasnije sam kao student Europu obišla vlakom, prošle godine sam bila u Skandinaviji i vozila se poznatom željezničkom linijom Oslo-Bergen, 9 sati najljepših prizora i pejzaža. Moram priznati da me i to malo motiviralo da se ukrcam na ovaj naš 745 vlak za Slavoniju.
Koliko su te iznenadile priče ljudi koje si susrela na terenu – zaposlenika željeznice, njihovih obitelji, putnika?
Oduševile su me strast i ljubav koju željezničari i njihova djeca, unuci.. dijele prema željeznici. To je služba koja se prenosi naraštajima i to mi je fantastično! I svima im je scre puno kad o željeznici govore i svi se nadaju da će ponovno doživjeti pune kolodvore, brze i točne vlakove, zadovoljan putnički svijet…
Postoji li neka priča ili osoba koja te posebno emotivno pogodila ili ostavila najdublji dojam?
Jedna Ivana koja nije usko vezana uz željeznicu, ali s takvom strašću pripovijeda o Slavoniji, iz života u Belgiji se vratila u svoj grad na Dravi, u Osijek, tako duboka, mudra, optimistična. Kad ona kaže „za 10 godina će Slavonija biti najpoželjniji prostor za život, u Slavoniju treba ukotviti život“ naježiš se i vjeruješ u to.
Što si osobno ponijela iz ovog putovanja – profesionalno, ali i privatno?
Profesionalno sam ponijela nevjerojatno iskustvo, sa samom idejom sam podigla letvicu toliko visoko jer, snimati u putujućem vlaku koji ima svoj red i koji neće stati da mi napravimo repeticiju, prekadriramo, nastavimo razgovor ako nam je prekratak, u startu se činilo kao 50:50 hoćemo li uspjeti. Naši su protagonisti ulazili u vlak na jednoj, izlazili na sljedećoj stanici, u jednom trenutku je u vagonu je bilo 50 ljudi, niti sam mogla režirati, nisam znala gdje su snimatelji, to je bio kaos, ali smo snimili sve jer smo odličan, uigran snimateljski tim. Radim sa sjajnim ljudima, snimatelji Latković, Živić, ovaj put im se pridružio i Kundić, koji je pratio vlak izvan.
Privatno – ponijela sam nadu, da može i mora biti bolje. I da svi, a osobito Istok Hrvatske zaslužuje modernu željeznicu i brze vlakove. I vjerujem da bi se mnogi vratili kad bi stvari krenule na bolje. Najgori je osjećaj kad si zaboravljen i napušten, a tako vam se Slavonci osjećaju…tamo na krajnjem Istoku. Ja se nadam da će im ovaj serijal barem osmijeh razvući na lice, da će im biti drago.
Brže ne može – prvu epizodu gledamo u utorak, 25. studenog na Prvom programu HRT-a u 20:15.
