U širokom spektru stvaralaštva okupljenog na skupnoj izložbi HDLU-a Zadar u Kneževoj palači, posebno nam je “za oko zapela” prof. Lidia Biočić – umjetnica čiji radovi ne prolaze nezapaženo.
Dugogodišnja pedagoginja, Lidia je svoj prepoznatljiv likovni jezik izgradila na snažnim motivima, jasnim simbolima i porukama koje ne dopuštaju ravnodušnost.
Direktna, beskompromisna i često provokativna, ona svojim radovima ruši okvire ugodnog i očekivanog te nas tjera da preispitamo ono što vidimo, ali i ono što mislimo. U njezinim djelima ogleda se hrabrost – umjetnička i osobna – koja publiku osvaja odmah, bez zadrške, stvarajući trenutačnu vezu između promatrača i djela.
Izložba u Kneževoj palači tako postaje pravo mjesto susreta s autentičnim, moćnim i izrazito suvremenim umjetničkim glasom Lidie Biočić.
Kako biste opisali svoj umjetnički stil onome tko ga prvi put susreće?
Oni koji očekuju da će u mojim radovima pronaći sigurnost kroz jedan prepoznatljiv stil, mogu se samo razočarati. Sama nikad ne znam koji je moj sljedeći ‘potez’, moj rad je ovisan o trenutku, o materijalu kojeg koristim, o prostoru, o energičnosti, o poruci koju želim prenijeti. U slikarstvu mi najprirodnije leži ekspresionizam, ali se ne ograničavam samo njime. Možda je jedino zajedničko svim mojim izražavanjima – koncept. Želja da se prenese određena poruka. Svi moji radovi nose ili neku poruku ili simboliku često kroz neku vrstu humora, pa makar i crnoga.
Možete li nas provesti kroz svoj kreativni proces – od ideje do realizacije?
Ideje uvijek dolaze iznutra, iz mog nutarnjeg života kao slika gotovog rada ili kao impuls ideje potaknutih mojim spoznajama ili zaključcima. Ako je u pitanju crtež ili slika onda je najčešće lako postići željeno, ali ako radim u nekom drugom materijalu onda rezultat ovisi o prirodi materijala. Način na koji se ponaša materijal utječe na način na koji ću izvesti rad. Prilagođavam se i poštujem materijal kojim radim.
Koliko se vaš pristup materijalima i tehnikama promijenio tijekom godina?
Kao što sam rekla u prethodnom odgovoru, poštujem materijal kojim radim i tu nema promjene. Jedino nedostatak ateljea u kojem bih imala slobodu rada utječe na količinu i veličinu mojih radova, koji bi u tom slučaju svakako bili brojniji i većih dimenzija.
Koliko vas je život i rad u Zadru oblikovao kao umjetnicu i kako vidite zadarsku likovnu scenu danas, u odnosu na razdoblje kada ste započinjali?
Kad sam doselila u (neki zeleniji) Zadar prije 16 godina, likovna scena je bila življa. Sjećam se projekta ‘Dolazak u baštinu’ koji je održavao tu scenu na međunarodnom nivou. S vremenom likovna scena u Zadru postaje nekako marginalna, a ja skoncentrirana uglavnom na posao (u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna). Ali prije 5-6 godina napravila sam ciklus slika kojeg sam htjela izložiti javnosti i tada uviđam da u ovom gradu ne postoji neka manja galerija u kojoj mogu samostalno napraviti izložbu (tada još nisam bila član HDLU-a Zadar). Jedini prostor koji je dostupan je prevelika Kneževa palača i tako mi je pala na pamet ideja o grupnoj izložbi nas profesora struke iz Škole. Kustosica Koraljka Alavanja je prihvatila ideju i predložila da ta izložba bude bijenalna. Tako sad već pripremamo treću izložbu ‘Iz profesorskih ateljea’.
U međuvremenu se likovna scena pomalo budi. Mladi se organiziraju, imaju svoje prostore što je izrazito bitno, aktivni su i rade za sebe što osigurava pozitivnu budućnost.
Postoji li nešto što biste voljeli vidjeti više u lokalnoj kulturnoj infrastrukturi?
Postoje gradovi koji su svjesni važnosti kulturnog života, a time i likovne scene. Prije svega je potrebno imati viziju, ulagati u kulturu, biti zainteresiran za dobrobit svojih građana, nuditi projekte, natječaje, poticaje i mogućnosti i likovnim i ostalim umjetnicima. Šibenik je jedan svijetli primjer svega toga. U Zadru je sve na leđima upornih pojedinaca. Bilo bi zanimljivo doživjeti da zadarski nadređeni shvate kako se na pravi način dobivaju politički bodovi.
Što vas najviše motivira u pedagoškom radu?
Urođeni poremećaj da na bilo koji način pomognem da društvo bude bolje.
Kako pristupate učenicima koji tek otkrivaju svoj umjetnički glas?
Naglasak stavljam na učenje tehnike rada i postavljanje dobrih temelja.
Što mislite da je najvažnije što mlada osoba danas treba naučiti o umjetnosti?
Danas mladi imaju nebrojeno više mogućnosti koje, u vrijeme mog studiranja, uopće nisu postojale. Danas studenti za vrijeme studiranja odlaze na Erazmus+ školovanja u druge zemlje, organiziraju im se izložbe, potiče ih se na razna sudjelovanja i na taj način su već za vrijeme studija upoznati s ljudima koji će im kasnije trebati ako se žele nastaviti baviti time. Stvaranje je samo jedan mali (i najzabavniji) dio. Nakon toga treba izići u javnost. O tome svatko uči na svom primjeru.
Kako vidite ulogu HDLU-a danas – u podršci umjetnicima, organizaciji događanja i stvaranju prostora za likovnu kulturu? Vaš je postav jedan od provokativnijih u Kneževoj! Kada i kako je nastao?
Zadarski HDLU je jedina platforma koja nudi siguran prostor za samostalno izlaganje u ovom gradu. Ostvaruju po nekoliko skupnih izložbi godišnje, svaki član ima priliku izlagati u Kapetanovoj kuli, uporni su i neumorni bez obzira na minimalne uvjete za rad i na nedostatak prostora za cjelogodišnje djelovanje. Dolaskom novih članova udruga jača i na taj način se i međusobno potiče na rad.
Moji crteži na ovoj izložbi se direktno nastavljaju na koncept izložbe ‘Ogledalo naroda’ koju sam održala u svibnju ove godine, a koja se sastojala od lancuna na koje sam ispisala hrvatske izreke i ukrasila ih vezom. Kako mi stalno nadolaze nove ideje, tako sam proširila koncept na crteže koji mi daju veću slobodu u izražavanju, pogotovo kad su u pitanju ‘masnije’ izreke i snažnije poruke.
