Inspiraciju za fotografiju nalazi u japanskom konceptu Ma i Wabi - sabi, jer minimalizam i Ma dijele ideju da se s manje može reći više. Wabi - sabi nas uči vidjeti ljepotu u nesavršenosti. Lorena Bugarija od 20. listopada izlaže fotografije u Gradskoj knjižnici zadar, pod nazivom TIŠINA U KADRU
Lorena, ovo jest tvoja prva samostalna izložba, a kojom si probila led? Je li to bilo u Zadru?
Tako je, na poziv fotografa Aleksandra Bonačića, sudjelovala sam na skupnoj izložbi autora koji su se okupili u udruzi 5.exe, bili su tu uz Bonačića, Jerolim Vulić, Marko Lorenzo Blaslov, a izložba pod nazivom Kontrasti bila je u cafe galeriji Đina. Jako sam sretna što izlažem u Gradskoj knjižnici Zadar jer sam inače strastvena čitateljica i ovo mi je na neki način čast.
Koliko nam slika predstavljaš, kada su i kako nastale?
Bit će ih trideset, na nekoliko panoa u Spoju s Odjelom za mlade. Nastale su u posljednjih šest godina, nekako sam ih ulovila u svojoj potrebi da se odmaknem od svakodnevnih šumova, kakofonije, vizualnih bombardiranja, da se vratim prirodi i zapazim neke stvari koje su na prvi pogled nevažne, da pogledam u prazninu i kroz fotografiju možda postignem neku vrstu introspekcije same sebe ali i vas, koji ih promatrate. Obožavam igru svjetla i sjene i maglu!
Koji aparat imaš, odakle ta ljubav?
Otac je na mene prenio ljubav prema čitanju i fotografiji, a služim se Canonom i neke fotografije minimalno obradim, a nekima dodam svoje viđenje.
U svijetu preopterećenom informacijama, stvarima i bukom tj. vizualnim šumom, minimalistička fotografija ostavlja prostor za gledatelja, za interpretaciju, emociju, tišinu – i ono što je možda najvažnije: prisutnost.
Kadar nije ono što vidimo, nego ono što osjetimo u toj praznini a tišina i praznina nisu prazne, već su najdublje ispunjene. Tišina u kadru omogućava nam da stanemo, razmislimo i osjetimo.
Inspiraciju za fotografiju nalazim u japanskom konceptu Ma i Wabi – sabi, jer minimalizam i Ma dijele ideju da se s manje može reći više. Wabi – sabi nas uči vidjeti ljepotu u nesavršenosti.
A zapazila sam da imaš i nekoliko fotki koje nude zanimljivu perspektivu arhitekture i dizajna.
Tako je, tu je recimo nekoliko zgrada, ili trogirski most. U arhitekturi pronalazim čistu igru linija i oblika. Pravi su izazov.
Na Instagramu objavljuješ fotke s nazivom?
Ponekad samo naziv, često citat. Moja fotografija predstavlja mene i samo mene. Kad fotografiram, ne razmišljam o svakodnevnim stvarima ni o tome tko će te fotografije kasnije gledati. To je trenutak u kojem sam potpuno slobodna, neopterećena i prisutna. Ne ovisim o fotografiji, nemam rokove ni pritiske, i možda baš zato u njoj pronalazim ono što je iskreno i dragocjeno.
A što misliš, je li sve teže razaznati što je stvarno fotkao čovjek, a što je sredila umjetna inteligencija?
Pa iskreno, nemam ništa protiv nje, svatko ima pravo na svoj izbor. Mene osobno ne privlači, ali vremena se mijenjaju, uvijek će biti onih koji će biti zaljubljenici u tamnu komoru, i onih drugih! Za osobni izraz biram nekakav balans.
